Lajan al-Baz glasno jeca u bolovima kad popusti djelovanje analgetika koje prima nakon što su joj amputirane noge, posljedica jednog od izraelskih napada na Gazu.
“Ne želim lažne noge”, rekla 13-godišnja Palestinka novinarima AFP-a u bolnici u Han Junisu, u južnom dijelu Pojasa Gaze, gdje je nabava proteza ionako gotovo nemoguća.
Osiromašenom palestinskom teritoriju, godinama pod izraelskom blokadom, a sad i pod opsadom, ozbiljno nedostaje hrane, vode i goriva, a medicinske potrepštine su rijetke.
Svaki put kad Lajan otvori oči, vidi svoje zamotane batrljke.
“Želim da mi vrate noge natrag, oni to mogu”, kaže u očaju iz svog bolničkog kreveta.
Njezina majka Lamija al-Baz (47) kaže da je Lajan ranjena prošlog tjedna u napadu na četvrt Al-Karara u Han Junisu, u sklopu izraelskog neumoljivog vojnog odgovora na krvave napade Hamasa 7. oktobra u kojima je ubijeno više od 1400 Izraelaca, većinom civila.
Prema palestinskojm ministarstvu zdravstva koje vodi Hamas, gotovo 9500 ljudi je ubijeno u Gazi od izbijanja rata, uključujući najmanje 3900 djece.
Četvero od njih bili su Lajanini rođaci, ubijeni u udaru koji je 13-godišnjakinju koštao nogu, kaže njezina majka.
Lamija je rekla da su dvije njezine kćeri, Ihlas i Hitam te dvoje unučadi, uključujući novorođenče, ubijeni kada je u izraelskom napadu pogođena obiteljska kuća.
“Tijela su im bila u raznesena”, kaže Lamija, koja je morala identificirati svoje kćeri u mrtvačnici. “Identificirala sam Hitam po naušnicama, a Ihlas po nožnim prstima.”
Majka je pokušava umiriti: “Bit ću uz tebe. Sve će biti u redu. Još uvijek imaš budućnost pred sobom.”
Barem sam živa
Na bolničkom odjelu za opekline u susjednim krevetima leže sestre, Lama i Sara al-Aga, stare 14 i 15 godina.
Ondje se liječe nakon napada 12. listopada u kojem su ubijeni Sarina sestra blizanka Sama i dvije godine mlađi brat Jaja.
Šavovi i ožiljci od opeklina vidljivi su na Laminoj poluobrijanoj glavi i čelu.
“Mnogo me boljelo, ali zahvalna sam Bogu što sam još živa”.
Lama nema namjeru dopustiti da joj invalidnost odredi budućnost.
“Dobit ću umjetnu nogu i nastaviti studij kako bih mogla ostvariti san da postanem liječnica”, kaže.
Ravnatelj bolnice Nahed Abu Taema objašnjava da zbog golemog broja žrtava i sve manjih resursa liječnicima često ne preostaje ništa drugo nego amputirati udove kako bi spriječili komplikacije opasne po život.
Uništeni nogometni snovi
U zelenom nogometnom dresu Ahmad Abu Šahmah (14) hoda pomoću štaka uz ruševine zgrade u Han Junisu i prolazi dvorištem gdje je igrao nogomet.
Zgrada je uništena u udaru u kojem je ubijeno šest njegovih rođaka i teta.
“Kad sam se probudio (nakon operacije), pitao sam brata ‘gdje mi je noga?‘”, prisjeća se.
“Lagao mi je i rekao da je ovdje, samo je ne mogu osjetiti zbog anestetika”.
Istinu je saznao idući dan.
“Puno sam plakao. Prvo o čemu sam razmišljao bilo je da više neću moći hodati ni igrati nogomet. Upisao sam nogometnu akademiju tjedan dana prije rata.”
Abu Šahmah navija za Barcelonu, a njegovi rođaci okorjeli su navijači Real Madrida.
Jedan od njih, Farid Abu Šahmah, kaže: “Kad mogao vratiti vrijeme i vratiti Ahmadu nogu, odustao bih od Reala i postao navijač Barcelone poput njega”.