Hadžifejzović: “Vrijeme je da novinari stanu u jedan front. U novinarski centralni komitet. Novinarska samoodbrana i zaštita. Tužiteljstva ništa ne mogu, sudovi uglavnom slušaju politiku. CKSK. Mladi, a odavno dokazani novinar, zvijezda, de facto, Nikola Vučić, urednik i voditelj emisije izvan okvira na N1, u nastavku u komentaru CKSK nas suočava sa onim što svi stalno zanemarujemo, a to su naše granice. Ne misli Nikola na granice države jer one su za njega, kao i za sve patriote naše zemlje, neupitne, već on govori o granicama naše moći, o granicama ljudskih mogućnosti i borbi emocija i razuma dok se vode ratovi daleko od nas. Ovaj pristup dobro zapamtite – emocijama emocionalno, a razumu razumsko!”
Vučić: “Ma koliko rat na Bliskom istoku bio geografski udaljen, on je iskustveno blizu Bosni i Hercegovini. Kada bismo iznijeli jedan aksiom, jednu neupitnu tvrdnju o tome da ljudska bića imaju pravo na emocije i primijenili to na našu zemlju, rekli bismo da Bosanci i Hercegovci ne samo da imaju pravo na emocije, kao i svi ljudi, već imaju i obavezu: obavezu da u trenucima očiglednih humanističkih kriza, ratnih zločina i narušavanja sistema vrijednosti baziranog na pravu čovjeka na slobodan i dostojanstven život, podignu svoj glas i učine u granicama svoje moći da pomognu kako bi se očajnički jecaji, drhtavi glasovi djece, žena i muškaraca iz Pojasa Gaze čuli… jer dobro znaju ovdašnji ljudi, od Mostara preko Sarajeva pa do Srebrenice, šta znači kada pomoć dođe prekasno, kada konvoji pomoći sa Zapada i Istoka pristižu preko već poravnatih masovnih grobnica. I mogli bismo ovako satima govoriti, ispisivati stranice rečenicama punih emocionalnog naboja. Mogli bismo to činiti i biti u pravu… jer emocije nisu pogrešne. One su nam neotuđivo pravo. One su protkane individualnim iskustvima koja, u slučaju Bosne, čine odbrambeni mehanizam zahvaljujući kojem svi još sebe mogu podsjetiti da su, i poslije svega što se dogodilo, ljudi. Ali ma koliko možda željeli biti ovog trenutka na mjestima onih koji mogu zaustaviti rat – i plač i suze i nemoć civila u Pojasu Gaze – dobro bi bilo ipak podsjetiti se na to da mi baš i nismo neka snaga jačega, i da bismo interese vlastite zemlje i vlastitog naroda, u cjelini, trebali staviti ispred svih naših zabluda o svojoj bezgraničnoj moći. Naš čovjek dok još previja vlastite rane iz rata, dok mu egzistencija nalaže da treba misliti o sadašnjosti i budućnosti svoje zemlje i fokusirati se na razvoj i političku i društvenu emancipaciju, radije bije globalne bitke, koje ne može riješiti, dok zanemaruje sve ono na lokalnom nivou, na nivou vlastitog dometa – od porodice do domovine – na što još i može utjecati! I tu leži paradoks naše stvarnosti u kojoj biramo biti beskorisni – i sebi i drugima – umjesto da priznamo svoje granice, granice dakle vlastitih mogućnosti, i unutar njih činimo više. Time nećemo promijeniti svijet, nažalost, ali možda hoćemo vlastiti položaj u njemu – pa ma koliko zvučalo na granici sebičnosti, nije li vrijeme da Bosna i Hercegovine najsolidarnija bude sa samom sobom, i da prihvatimo da više razuma u politici, medijima, javnom prostoru i društvu uopće, neće dokinuti naše emocije. Upravo suprotno: razum će tako emocijama tako dati težinu koju one uistinu imaju, vrijednost koju zaslužuju, nasuprot svim našim zabludama o beskonačnosti moći emocija.”