Mega kompanije – u kapitalizmu se to zove – korporacije, samo one koje su imale proizvodnju – rudnici, desetine njih, Energoinvest, UPI, Unioninvest, Famos, TAS, Pretis, Zrak, Unis, Hidrogradnja, Unigradnja, Soko, Aluminij, Agrokomerc, koksare, cementare… Pravili smo avione, automobile, motore, hranu, hidrocentrale po čitavom svijetu, imali vojnu, metalnu, poljoprivrednu industriju, bili bolji od njemačkih firmi a one kupovale od nas. I, gdje smo sada mi – zaluđeni, prevareni i opljačkani… Još preciznije i mimo ove teme – gdje je ono veliko, važno, moćno, poštovano Sarajevo?
Hadžović:“U Sarajevu je u osamdesetim godinama svakome ko je imao talenat i ambiciju za bilo koji posao, bilo omogućeno da taj talenat ostvari i živi od njega.” Ovo su riječi Nikše Bratoša, čuvenog muzičara koji je tih godina svirao u Crvenoj jabuci. Ali to je daleko prošlost, a Nikša odavno živi u Zagrebu, gdje kompunuje i producira hitove za vodeće zvijezde iz susjedne zemlje. No, gdje je Sarajevo danas? Kada govorimo o sportu, Sarajevo, grad koji je nekad imao prvaka Evrope i polufinalistu Kupa UEFA, nema niti jednog jedinog aktuelnog prvaka u sportovima, barem onim bitnim, u ovoj maloj i jadnoj Bosni i Hercegovini. Fudbalom vlada Mostar ili barem njegov zapadni dio, košarkom Laktaši, rukometom Ljubuški i tako dalje. No stvari su još i gore kada se progleda broj uspješnih sportista koje je Sarajevo proizvelo zadnjih 20, 30 godina. Mimo Edina Džeke kojeg je češki trener Jirži Plišek izvukao iz kaljuže bh. lige i bh. društva, znate li ijednog fudbalera sarajevske škole da je na svjetskoj sceni napravio nešto? Ijednog košarkaša? A i gdje se ti talenti uopšte razvijali i stasali? Možda u porušenoj Skenderiji ili na razvaljenom Koševu? I ko bi ih danas uopće trenirao, možda oni fudbalski instruktori što po društvenim mrežama psuju i prijete djeci televizijskih voditelja. Dino Merlin puni beogradsku Arenu, ali on je također proizvod one stare slavne sarajevske muzičke škole. Koju novu muzičku zvijezdu je Sarajevo stvorilo zadnje dvije decenije? A i da zaista imamo neki izniman muzički talenat sa odličnom muzikom, karizmom i glasom, u kojoj to jakoj muzičkoj kući u ovom gradu bi oni danas mogli snimati i ko bih ih promovisao? Filmski uspjesi donekle još i postoje, ali to su tek ekscesi koje možemo zahvaliti iznimnom talentu pojedinaca, a ne sistemskom radu, jer filmove snimamo uglavnom svake prestupne godine. Sarajevo je nekoć imalo i jedan Energoinvest, kompaniju koja je izgrađivala pola Bliskog istoka i Afrike. Koliko kompanija iz Sarajeva je danas bitan regionalni, kamoli evropski igrač u svojim djelatnostima? Uistinu, postoji li ijedna stvar u bilo čemu u kojoj Sarajevo danas prednjači? Kako smo od grada koji je nekoć u onoj velikoj Jugoslaviji u dosta toga prednjačio, a nudio uslove da se radi i uspije doslovno u svemu, od mašinstva preko kulture do sporta, danas spali na nivo provincije koja malo toga nudi i još malo postiže? Možda se odgovor krije u tome da sistem vrijednosti stvoren u ovom kasabliziranom gradu zadnjih 30 godina, oličen u „snalaženju“, lažnim diplomama, lopovlucima, orijentalnoj patetici, političkim mračnjacima, skorojevićevskim polupismenim tajkunima i kompleksu vječne samosažalijevajuće žrtve koja sve što umije je da pati i da obilježava smrt, niti daje prostor talentovanima niti ga zanimaju njihove ideje i rad, pa onim najboljim ostaje još samo da bježe odavde, glavom bez obzira. A mi ćemo za to vrijeme novu, 2024. godinu dočekati povratkom u prošlost kroz sanjarenja o tome kako smo veliki, poseban i jedinstven grad dok uživo budemo pjevušili hitove sa sklepanim postavama bendova koji su bili aktuelni 1984. godine. Bolje od toga i ne može, jer nikakve nove u međuvremenu nismo stvorili.