Svaki novi slučaj femicida ukazuje nam na važnost praćenja, evidentiranja i suzbijanja femicida u Bosni i Hercegovini. U periodu od 2021. do 2022. godine, ubijeno je 19 žena, što je zabrinjavajući podatak. No, još je alarmantnije što država nema pouzdanu evidenciju ubijenih žena unazad deset godina, što dodatno otežava adekvatnu prevenciju ovakvih tragičnih događaja.
Nedostatak jasnih podataka i nedosljednosti u statistikama između policije i službenih statistika u Federaciji BiH predstavljaju značajnu prepreku u suzbijanju femicida. Ovo je posebno zabrinjavajuće s obzirom na to da je Bosna i Hercegovina 2013. godine ratificirala Istanbulsku konvenciju, koja zahtijeva od država potpisnica da poduzmu mjere za sprječavanje nasilja nad ženama, zaštitu žrtava, te kažnjavanje počinitelja.
Prema Istanbulskoj konvenciji, država ima obvezu postupati odgovorno prema svim prijavljenim slučajevima nasilja nad ženama. Ovo uključuje ne samo istraživanje i kažnjavanje počinitelja već i implementaciju potrebnih zakonodavnih i drugih mjera kako bi se spriječila nova nasilna djela i pružila zaštita žrtvama.
O tome razgovaramo sa Anetom Zrnić pravnicom i urednicom bloga “Nasilje – šta i kako?
- Koji su potencijalni uzroci ovakvih nasilnih incidenata prema ženama u društvu?
Različiti su faktori koji su uzrok nasilnog ponašanja pojedinca, poput poremećenih odnosa unutar porodice, psihičkih i psihopatoloških faktora, ali i društvenih. Poremećeni sistem vrijednosti utiče na to da pojedinac osjeća nesigurnost i nezadovoljstvo vlastitim životom, zabrinutost za egzistenciju. Tu su i potisnute traume i neriješeni emocionalni problemi, nizak prag tolerancije na frustraciju, nemogućnost upravljanja vlastitim emocijama, doživljavanje žene kao objekta i svog vlasništva.
- Koje korake smatrate ključnim u sprečavanju ovakvih tragičnih događaja u budućnosti?
Potrebne su oštrije kazne i mjere zaštite žrtve, kao i preventivne edukacije. Nasilje je dubok problem, ne samo društveni, već i psihološki, emocionalni, a da bi se spriječilo njegovo eskaliranje, potrebne su edukacije stanovništva, rad pojedinca na samom sebi, osvještavanje negativnih obrazaca ponašanja koji dovode do činjenja nasilja od strane nasilnika, ali i do trpljenja nasilja od strane žrtve sa druge strane.
- Da li su prethodni slučajevi femicida doveli do značajnih promjena u društvu ili zakonodavstvu? Zašto ili zašto ne?
Vidljive su promjene u zainteresovanosti građana za promjenama u zakonodavstvu, što možemo zaključiti po broju organizovanih protesta, nakon nekoliko posljednjih slučajeva ubistava. Možemo vidjeti i kako aktivno učestvuju u predlaganju potencijalnih rješenja.
- Kako mediji i javnost mogu pomoći u podizanju svijesti o problemu nasilja nad ženama?
Prije svega profesionalnim, senzibilisanim načinom izvještavanja o ubistvu ili izvršenom nasilju nad žrtvom. Nažalost, često viđamo senzacionalističke naslove, pri čemu se prikazuju fotografije na kojima se vidi vršenje fizičkog nasilja nad žrtvom, što izaziva dodatan stres za sve one koji čitaju i gledaju takve naslove, a posebnu štetu nanose žrtvama koje se već nalaze u produženom stanju stresa i straha, koje tek treba da skupe hrabrost i da se usude da napuste nasilnika.
- Šta nam ostaje nakon medijskog izvještavanja o femicidu u kolektivnom sjećanju?
Ostaje strah, jedna velika praznina i tuga, osjećaj nemoći i pitanje da li je gubitak života još jedne građanke, žene, majke, moglo da se spriječi ili nije.
Nakon dva recentna femicida u Bosni i Hercegovini, domaći mediji nisu izvještavali o tome kao o femicidima, već su taj termin uveli tek u izvještajima o protestima koji su uslijedili jer su ga koristile organizatorice i protestanti. I neke su analize medijskog izvještavanja pokazale da mediji nisu skloni nazivati ubojstva žena femicidom. Šta biste rekli – zašto?
Femicid nije zakonom definisan kao najteži oblik nasilja prema ženama sa smrtnim ishodom, pa se kroz medijsko izvještavanje i ne koristi.
- Kako biste opisali ulogu obrazovanja i svijesti o rodnoj ravnopravnosti u smanjenju nasilja nad ženama?
Bez obrazovanja i mijenjanja svijesti, nema ni drugih promjena. Sve kreće od promjene svijesti i osvještavanja negativnih, destruktivnih obrazaca ponašanja, tako da je uloga obrazovanja stanovništva, edukacije mlađih osoba o ravnopravnosti polova, jedna od najvažnijih karika u suzbijanju nasilja. Veoma je važno da se na edukaciji o nasilju u porodici, radi već u školama, kako bi potencijalne žrtve mogle lakše da prepoznaju nasilje i što brže reaguju.
- Postoje li prepreke ili izazovi u prijavljivanju nasilja nad ženama i pristupanju podršci?
Više je prepreka prisutno. Većina njih se nalazi na strani same žrtve, koja se plaši da joj se neće vjerovati, da neće dobiti podršku, da će biti sama protiv svih u borbi sa nasilnikom, zbog straha od stigmatizacije plaši se da potraži pomoć i prijavi nasilje. Žrtvu koči strah da prođe kroz sve to, a što je sasvim razumljivo, budući da je doživjela nasilje od vlastitog partnera. Žrva djeluje iz traume kada pokušava da napusti nasilnika. Osim toga, veoma često ide nespremna u postupke, zbog straha odlaže bijeg od nasilnika do posljednjeg trenutka, kada je veća opasnost za njen život, a sa druge strane to je izazov za sistem zaštite, jer je slučaj hitan i nema vremena za propuste.
- Kako bi zakonodavstvo i institucije mogli bolje reagovati na ove vrste zločina i pružiti adekvatnu zaštitu žrtvama?
Dodatnim edukacijama kako za žrtve nasilja, tako i za sistem zaštite. Da bi žrtva mogla uspješno da napusti nasilnika, potrebno je da zna kako da to učini sa najmanjom mogućnosti da ugrozi svoj život. Da bi sistem zaštite bio efekasniji, potrebna su nam dodatna istraživanja o nasilju u porodici. Nasilje u porodici je dugo vremena smatrano privatnom stvari porodice, zbog čega su i sama saznanja o njemu bila nedovoljna.
Potrebne su oštrije kazne za nasilnike i dosljedna primjena zakona, u suprotnom se šalje poruka da se nasilje nad ženama toleriše, što dodatno motiviše nasilnike da nastave sa vršenjem nasilja.
- Kako se boriti protiv stereotipa i društvenih normi koje mogu doprinjeti nasilju nad ženama?
Edukacijom kao i u svemu. Jedan od primjera stereotipa koji često viđamo, jeste da je žrtva nasilja u porodici neobrazovana osoba, bez zaposlenja, te da mora izgledati loše, jer je žrtva, što je naravno netačno. Mnogo je žrtava nasilja u porodici u situiranim slojevima društva. Radi se o obrazovanim, ekonomski nezavisnim ženama, koje zbog straha od materijalne moći nasilnika i prijetnji uticajem, imaju još manje mogućnosti da ih napuste.
- Koji su resursi ili organizacije dostupni za podršku ženama koje su žrtve nasilja?
Pored institucija kojima se žrtve nasilja mogu obratiti za prijavu nasilja u porodici, dostupni su SOS telefon, sigurne kuće, više fondacija i organizacija koje pružaju podršku žrtvama, a od nedavno je dostupan i novi model-grupe samopomoći. Primijećena je potreba za dodatnom vrstom podrške koja bi podrazumijevala otvorene razgovore bivših žrtava nasilja o doživljenom nasilju, kao i načinima na koji su se suočile sa nasiljem. Grupe samopomoći veoma su koristan model podrške, jer bivša žrtva osjeća da nije sama u svojoj borbi, te da su mnogobrojne žene takođe prošle kroz ista ili slična iskustva. Bez straha od stigmatizacije i osuđivanja, bivše žrtve dijele svoja iskustva u sigurnom prostoru. Ovaj model dodatne podrške, dostupan je u Banjoj Luci od prije nekoliko godina, nisam upoznata da li je proširen i na druge gradove.
- Kako bi podrška društva mogla uticati na oporavak žrtava nasilja i njihovu reintegraciju u zajednicu?
Podrška je važna u svemu, nakon doživljenog nasilja pogotovo. Najvažnije je odsustvo osuđivanja žrtava nasilja u porodici, jer time društvo staje na stranu nasilnika. Komentari koje često možemo vidjeti na društvenim mrežama, pokazuju da društvu nedostaje empatije, ali i elementarno poznavanje nasilja u porodici. Važno je da kao društvo osvijestimo da se nasilje može desiti svakome, da su njegove posljedice razarajuće i da utiču na čitavo društvo.
- Koje su vaše preporuke za osnaživanje žena i pružanje resursa kako bi mogle izaći iz nasilnih situacija?
Moja preporuka je da se informišu i pripreme prije nego što odluče da napuste nasilnika, da imaju spreman plan napuštanja, ali da budu spremne i na promjenu plana ako prvi plan ne uspije. Važno je da ne trpe nasilje očekujući da će se partner promijeniti, već da poslije prvih naznaka nasilnog ponašanja prave odstupnicu i rade na sebi da izađu iz takvog odnosa sa što je moguće manje posljedica. Potrebno je da pokušaju da postignu ekonomsku nezavisnost, kako bi stekle materijalnu stabilnost, da rade na jačanju sebe u psihološkom smislu kako bi se oporavile nakon doživljenog traumatskog iskustva. Veoma je važno i da rade na postizanju emocionalne nezavisnosti, kako ne bi ponovile zavisni odnos u budućnosti. Praksa pokazuje da osobe koje su doživjele partnersko nasilje, često i u narednom odnosu dožive nasilje.
- Kako bi javnost mogla biti edukovana o ranim znakovima nasilja i načinima kako pružiti podršku?
Preko edukativnih radionica i predavanja, putem kojih bi se građani upoznali o svim vidovima nasilja i načinima pružanja podrške, a za mlađe generacije važno je upoznavanje sa vrstama nasilja i njegovo prepoznavanje kroz obrazovni sistem. Nedavno sam učestvovala na predavanju, sa kojeg nosim pozitivne utiske, a odnosilo se na način upravljanja emocijama u kriznim situacijama. Predavanje je izazvalo veliku zainteresovanost, što je dokaz da postoji volja i želja da se radi na prepoznavanju i učenju prekidanja nasilnih obrazaca ponašanja kroz inteligentno upravljanje emocijama.
*Možda ste na društvenim mrežama, zapratili blog “Nasilje – šta i kako?”. Pokrenut je sa ciljem da podigne svijest čitalaca o opasnosti nasilja u porodici, a iza njega stoji Banjalučanka Aneta Zrnić, po struci diplomirana pravnica.