“I najkulturniji, vaspitan, gradski, pristojan… Živio je u Sarajevu, Americi, na kraju u Splitu. Cijelo prošlo ljeto smo dogovarali susret-ručak-priču negdje na jugu ili sSrajevu – i nije nam se dalo da nastavimo naše, pa i za mene i njega, nestvarne, zaista filozofske priče i to u kafiću, nekada najčešće u SOS-u, ili restoranu… Nestvarno pismen i načitan čovjek, skroman, predaleko od sjaja zvijezde- negdje dobrovoljno sklonjen iza reflektora… Nijednom mi u tim posljednjim telefonskim razgovorima nije rekao da je teško bolestan…Ma, kakvi. Samo šega, šala, zeza…Da, nešto me boli, nešto sam operisao ali imaš li kakav plan za kakvu produkciju, hajmo nešto raditi….I tu je kraj in memoriama i tek početak priče o zlatnom dečku, maminom sinu, djevojačkom snu, maestru, umjetniku, misliocu… Vjerujem u kosmičku pravdu da je Pravdić već u raju na drugom, pravednijem svijetu…”