Hadžifejzović: „Smrt. Svugdje samo smrt.
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.
Ali smrt nije kraj
Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.
Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda.
Ovo je napisao veliki Mak, a znao objasniti Maka veliki Enes. Eto, smrt nije kraj za prof. dr. Enesa Durakovića; smrću je samo obasjana staza uspona jednog čovjeka… nažalost – nije.
Ako su mediji kriterij po kojem određujemo koliko je bio bitan neko ko je otišao s ovoga svijeta, onda Enes kao da nije baš živio niti imao uspon, niti…
Da, hoću reći da osim dva sjajna teksta – Mile Stojić i Džemaludin Latić (neka oprosti neko koga nisam zamijetio, čitao, našao) – Enesa Durakovića kao da nije imao ko da isprati…
A Maka, Mešu, Skendera, Muhsina Begića ili Isakovića mnogi ne bi znali ni čitati ni tumačiti, a da im Enes nije objasnio / razjasnio pjesničke, filozofske poruke umotane u naizgled jednostavne stihove i riječi… ili metafore, simbole…
Naprimjer, ko zna koja je to knjiga koju Meša naziva ‘Zlatna knjiga’? – Kur’an – tumači Enes.
Da, Enes je nacionalno blago koje je skupilo sve nacionalno blago na jedno mjesto – u edicije, antologije… Nešto kao zanat – bilo mu je historičar književnosti, ali bio je više od toga – tumač. Kao što postoje tumači snova, postoje i tumači pjesama.
Enes je bio oboje. Od ljudi koje znam lično, opraštam se javno i lično: ni s kim nisam razmijenio toliko poruka nakon mojih emisija kao sa Enesom, a nikada on nije bio u ovoj emisiji. Čudno, nestvarno, nemoguće.
Nikada nije bio u emisiji jer javno nikada i nije pokazivao svoju bol… a zna da bih mu tu bol javno, u emisiji izvukao… Ne, nije se plašio toga, već je znao da nečija bol za nečim – a njegova bol za Bosnom najviše – više nikome ništa ne znači.
A opet, zaista ne znam nijednu osobu koja je toliko dugo i tako jako podnosila i emotivnu i fizičku bol… Sklonio se od svijeta i ljudi, grada i čaršije i pobjegao, poodavno, u osamu – u kućicu nadomak, a opet dovoljno od Sarajeva.
Takav je bio i kada je u čaršiji nekada bio – u sjeni; nikada za sebe, uvijek za druge, uvijek o drugima – nikada o sebi. Nemamo pojma koga smo izgubili… niti imamo pojma šta nam je ostavio, šta je sastavio, šta je sačuvao, šta objasnio, šta protumačio.“