Hadžifejzović: „Sarajevo. Političko Sarajevo. Sarajevo – glavni grad države. Sarajevo – pojam, prostor, opsada, historija, odbrana, pobjeda. Šta je Sarajevo? Kako bi trebalo da se Sarajevo ponaša? Da li bi trebalo da nastavi dostojanstveno, kao u ratu, da bude primjer tolerancije u užasu, pojam odbrane i slobode ili… ili šta?
Da li Sarajevo smije sebi da dozvoli nacionalizam? Da li grad koji je u ratu pobijedio nacionalizam sada smije, može da postane centar nekog novog nacionalizma? Da li se ovaj grad može braniti onako kako se branio kada je situacija bila neodbranjiva?
Ovo je suštinsko jedno pitanje, a odgovora je bezbroj. Jedan od odgovora nudi Danijal Hadžović iza govornice CKSK.“
Hadžović: „Kritike manifestacija bošnjačkog nacionalizma u glavnom gradu Sarajevu često nailaze na reakcije poput: ‘A zašto napadaš samo naše?’ i ‘Kome se mi moramo dokazivati?’ ‘Što ti ne smeta šta rade u Banjoj Luci ili zapadnom Mostaru?’
Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan: tako što smo, kada smo krenuli putem nezavisnosti, rekli da nam je cilj graditi BiH kao jedinstvenu i multietničku državu, a Sarajevo kao multietnički grad takve države, a ne muslimanskog fildžanistana. Ali ako zaista želimo takvu državu, onda tamo gdje smo većina, moramo takve vrijednosti i živjeti u praksi.
Srpske i hrvatske nacionalističke elite s druge strane su jasno rekle da oni hoće zaokruživanje svojih etničkih područja i da ih zajedništvo ne interesuje. Ako ćemo slijediti njihov model, to bi značilo da i Bošnjaci žele to isto.
To je, da se razumijemo, legitiman politički cilj. Na Bošnjacima je teret preveliki da budu bolji od svojih komšija i da i oni ne budu malo nacionalisti tamo gdje im se to može i gdje imaju moć. No u tom slučaju u vodu padaju sve priče o građanskoj državi, multietničkom društvu i cjelovitoj zemlji.
Ne može se pričati o multietničkom društvu dok se u praksi agresivno etablira jednoetničko. Ne može se pričati o bosanstvu ako će se potpuna dominacija dati bošnjaštvu.
Sarajevo još može biti ona kosmpolitska i otvorena klica nade da je neka drugačija Bosna i Hercegovina moguća i da ono bude takva Bosna i Hercegovina u malom, pa da ta klica možda jednog dana u nekim promijenjenim okolnostima izraste u jedan prelijepi cvijet. Ali to ne može biti u poretku u kojem se rad škola i institucija u nominalno sekularnoj državi skraćuje zbog iftara, u kojem advent pretvaramo u Winter Fest, a kršćanima umjesto Božića gradonačelnica čestita kalendar. Da ne spominjemo tek silne medijske radikale koji su odlučni da i ono malo preostalih srpskih i hrvatskih Bosanaca u Sarajevu, dokazanih patriota, pretvore u nacionalne neprijatelje, izdajnike, četnike, ustaše i UZP-ovce. Ako oni tako prolaze, pa šta onda tek mogu njihovi drugi sunarodnjaci očekivati? Na tu priču i na takvo Sarajevo kao tobožnji multikulturni centar Bosne i Hercegovine niko neće nasjesti.
Ako Sarajevo poklekne i postane bastion bošnjačkog nacionalizma iz kojeg je protjerano svako drukčije mišljenje, tu nema centripetalne sile koja bi državu držala na okupu.
Umjesto toga, imat ćemo trajno tri odvojena etnički čista društva koja jedna druge posmatraju kao neprijateljske teritorije i s mukom preko krhkih institucija održavaju privid države koje u praksi nema.“