Avion se polako počeo spuštati na osam milja iznad Sredozemnog mora i odjednom sam mogla vidjeti sve blještavilo ovog grada u koji se zaljubiš na prvi pogled – Barcelonu. Oni putnici koji su do maloprije putovali carstvom snova odjednom su bili budni i uskomešani. Postali su svjesni da će uskoro zakoračiti na tlo kuda su nekada hodali grofovi… a postala sam i ja. Konačno sam stigla u španski grad koji obožava i moj rodni – Sarajevo.
Dok se vozim taksijem s aerodroma, upijam svaki horizont koji mi se pruža pred očima. Iz te potpune tišine trznuo me glas taksiste, kojeg je saobraćajna gužva pomalo počela izbacivati iz kolosijeka. Taksista Rodrigo me pita odakle sam. Odgovaram mu da sam iz Bosne i Hercegovine, Sarajeva. Iako je moje poznavanje španskog jezika nedostatno za tečno sporazumijevanje, shvatili smo se odlično: „Barcelona y Sarajevo son amigos!“, govori mi Rodrigo uz osmijeh. Potvrđujem.
Iako sam rođena pretkraj rata, kad je polako počelo prestajati sveopće ludilo i agresija na moju državu, u meni je ostalo utisnuto ono čemu su me naučile moje dvije velike ljubavi – koje su teškom mukom preživjele – država i rodni grad. Sve te ratne priče dovijeka će ostati naša transgeneracijska trauma, a nekih se – ma koliko bolne bile – vrijedi sjećati.
Bila je opsada jednog grada u srcu Evrope. Trajala je četrdeset četiri mjeseca. Bilo je više od jedanaest hiljada smrti. Bilo je i granata. Danonoćnih pucanja iz snajpera. Bilo je i novih života – jedan od tih je i moj.
„Prkos, inat“ – prolaze mi misli. Danas stojim u staroj luci, kod Kolumbovog spomenika, u Barceloni, i krećem se ka La Rambli.
Ispred Kolumbovog spomenika, FOTO: FACE TV / Dženeta ROVČANIN
Oko mene su i prodavači, i umjetnici, i kopije Chanelovih torbica, i masa naroda… Zaklela bih se da sam u tom trenutku čula Albinonijevog „Adagija“ kako svira, kao 1992., u srcu Barcelone, na La Rambli, u čast jednog stradalničkog grada – Sarajeva. Nije ironija, ali preživjeli smo… možda i zbog „Adagija“.
Dok hodam La Ramblom, ne mogu da se ne prisjetim Lorke koji je davno poželio da ova ulica nema kraja, pa se instinktivno počinjem preslušavati: „(…) Ulica titra, kao žica napeta, titra, kao obod golemi (…).“
Zabranjena umjetnost… ili zašto čovjek piše odu hipokriziji?
Konačno stižem do Muzeja zabranjene umjetnosti. Ispred – žamor i smijeh. Širom otvorena vrata i lijepa dobrodošlica naše kustosice Isabel potvrdila mi je još jednom da su Španci divan narod. Iza tih vrata – sva raskoš onoga za čim ću dovijeka žudjeti – umjetnost u svom pravom svjetlu: provokativna, vrckava, „izvan okvira“… a zato je i zabranjena.
Muzej zabranjene umjetnosti, Španija, Barcelona, FOTO: FACE TV / Dženeta ROVČANIN
Dok moji prijatelji pažljivo slušaju Isabel, meni pažnju privlači „gledalac“ – eksponat pripadnika Tajne policije među posjetiteljima Frontón Labrita tokom Pamplonskih susreta („Gledatelj nad gledateljima“). Tada još uvijek nisam bila svjesna čemu ću svjedočiti u narednim trenucima.
„Espectador de espectadores“ (Valdes i Solbes, 1972), FOTO: FACE TV / Dženeta ROVČANIN
Smješten u prometnoj ulici Carrer da la Diputacio, Muzej zabranjene umjetnosti otvorio je svoja vrata pretkraj 2023. godine, tačnije u oktobru, i među prvima sam posjetila ovo jedinstveno mjesto na svijetu koje prkosi cenzuri, jednoumlju i licemjerju. Muzejska zbirka obiluje eksponatima koji su zbog svoje kontroverznosti bili zabranjeni širom svijeta.
Picasso, Klimt, Banksy, Warhol, Doujak, Gore, Goya… ovdje živi njihova umjetnost – progonjena, zabranjena… Sva ta djela preživjela su nametnuta iskušenja i danas ostaju svjedocima nekih teških vremena. Uprkos naporima vladajućih elita, vladara, crkvi, plemstva – ove vrijednosti su „isplivale“ i savladale ogromne valove pritisaka.
Kako je Klimt postao „pornograf“?
Gustav Klimt, austrijski simbolistički slikar, jedan od najistaknutijih članova Bečke secesije, koja je naposljetku izrasla u Art Nouveau, bio je opčinjen ženskim tijelom… Veliki Klimtov opus sačinjavaju i slike pejzaža, ali bilo je trenutaka tokom njegove karijere kada se suočavao s ozbiljnim optužbama, a njegova je umjetnost trpjela.
1894. godine, Austrijska vlada zaposlila je Klimta da naslika tri djela koja bi bila izložena na plafonu Univerziteta u Austriji. Ova su djela izazvala velike kontroverze i označena su „pornografskim“ uracima.
„Schwebender Akt mit ausgebreiteten Armen“ (Gustav Klimt, 1897/1898), FOTO: FACE TV / Dženeta ROVČANIN
Pod kakvim je pritiskom Klimt tada bio govori i podatak da je 87 profesora ovog univerziteta zahtijevalo zabranu izlaganja. „Lebdeća gola žena s ispruženim rukama“ je bila „pripremna skica“ za originalnu sliku na platnu, a koja je spaljena pretkraj Drugog svjetskog rata.
Picassova „Serija 347“ – herkulovska snaga umjetnika
Pablo Picasso – jedan od najpoznatijih slikara, jedno od „najzvučnijih“ imena XX stoljeća – kroz svoju se umjetničku karijeru susretao sa mnogim izazovima.
„Serija 347“ je serija bakropisa koja je nastajala od marta do oktobra 1968. godine. To je bio Picassov način borbe protiv hipoteke da „svako može biti umjetnik i sve može biti umjetnost“.
Na otvaranju izložbe u Parizu, dolazak posjetilaca je bio ograničen. 2012. ponovo je ova „Serija 347“ izložena u Rusiji, a posjetilačka publika morala je biti stara minimalno sedamnaest godina. Pravoslavna crkva zahtijevala je da se izložba ukloni, s ciljem „zaštite djece od degeneracije“.
Francisco de Goya dobro se narugao plemićima i izbjegao špansku inkviziciju
Goya, španski romantičarski slikar – jedan od najvažnijih i najprominentnijih španskih umjetnika XVIII i XIX stoljeća – 1797. godine objavio je prvu ediciju svoje serije „Los Caprichos“, koja sadrži osamdeset bakropisa, čiji je osnovni cilj bio podrugivanje španskom društvu – u prvom redu plemstvu i svećeništvu.
Goya je 1799. godine ovu seriju bakropisu stavio na prodaju u španske novine, a nakon samo četrnaest dana povukao je svoju ponudu zbog straha od španske inkvizicije. Sve je naposljetku poklonio kralju i uspješno izbjegao cenzuru…
„Make America great again“ ili… zašto je Trumpa ugrozila baš njegova „alatka“?
Dok traju predsjednički izbori u Americi, Trump je ponovo „nikad aktuelniji“. I za vrijeme njegovog prvog mandata, „prljavu“ republikansku kampanju na svojim je plećima osjetila i australijska umjetnica Illma Gore.
„Make America Great Again“ (Illma Gore, 2018), FOTO: FACE TV / Dženeta ROVČANIN
Objavom svog umjetničkog djela 2016. godine, na kojem je bivši američki predsjednik i sadašnji kandidat Donald Trump prikazan s malim penisom, što je direktna implikacija na nesigurno ponašanje zbog primjetne neadekvatnosti (small dick energy, engl.), Gore je dobivala prijetnje smrću i silovanjem, a republikanci su je čak jednom prilikom i udarili na ulici. Ipak, Gore se izborila s pritiscima, poručivši: „Ako je iko ugrožen malim penisom, onda je to Trump.“
Banksyjev „nasmiješeni policajac“ – buntovnička poruka svijetu
Banksy je anonomni street-artist, poznat po svom aktivističkom djelovanju. U srcu Barcelone nalazi se i njegovo djelo nastalo 2003. godine, a koje je cenzurisano zbog žalbi da širi rasizam.
„Smiling Copper“ (Banksy, 2003), FOTO: FACE TV / Dženeta ROVČANIN
Ova serija Banksyjevih portreta nastala je kao pokušaj ukazivanja na policijsko nasilje, koje je opetovana tema u Banksyjevim djelima. On je ovim htio ukazati na nasilje i sistemske kontradikcije…
Ko je razapeo Raquel Welch?
Neprikosnovena Raquel Welch, američka glumačka diva, proslavila se šezdesetih godina prošlog stoljeća, postavši ultimativnim seks-simbolom i pin-up djevojkom. Uloga Loane u „One Million Years B.C.“ vinula ju je u zvijezde…
„Raquel Welch on the Cross“ (Terry O'Neill, 1966), FOTO: FACE TV / Dženeta ROVČANIN
1966. godine, britanski fotograf Terry O'Neill fotografisao je predivnu Welch u bikiniju razapetu na krstu, ali naposljetku su odlučili ne objaviti ovo djelo zato što su smatrali da je previše provokativno za to vrijeme… Trideset godina poslije, nakon što je kritika „olabavila“ i nakon što je vrijeme postalo prilično slobodarsko, razapeta Welch osvanula je na naslovnici „Sunday Timesa“.
Isus kroz umjetničke oči je zapravo MC
Jani Leinonen, finski umjetnik, svojim je izložbama često prkosio kapitalizmu, ukazujući na pošasti koje donose korporativni brendovi… Njegovo umjetničko djelo „McJesus“ izloženo je 2015. godine, a samo četiri godine nakon – 2019. – katolička zajednica u Haifi zahtijevala je uklanjanje ove izložbe iz gradskog muzeja, smatrajući je uvredljivom.
„McJesus“ (Jani Leinonen, 2015), FOTO: FACE TV / Dženeta ROVČANIN
Treba napomenuti da je glavni razlog cenzure bio autorov odnos prema Izraelu – naime, Leinonen je podržavao sankcije i bojkot.
„La Revolucion“ – Chairezov prikaz maskuliniteta
Meksički umjetnik Fabian Chairez je 2014. godine napravio veliku pometnju svojim djelom „La Revolucion“, kojim je želio prikazati „više vrsta maskuliniteta“. Prikazao je nacionalnog heroja Emilijana Zapatu nagog na konju, u prilično feminiziranom pokretu…
„La Revolucion“ (Fabian Chairez, 2014), FOTO: FACE TV / Dženeta ROVČANIN
Organizacija „Zapatista“ organizirala je protest u Meksiku, zahtijevajući uklanjanje slike. Prijetili su da će je uništiti, te su napadali i pripadnike LGBTQ populacije.
Bivši irački predsjednik Saddam Hussein – pogubljen i prije pogubljenja
Muzej zabranjene umjetnosti u svakom je trenutku vrvio od zainteresiranih turista. Svako od posjetilaca bivao je opčinjen onim što je njegovom oku bivalo najprivlačnijim. Meni je pak pažnju „ukrao“ Saddam Hussein.
„Shark“, (David Černy, 2005), FOTO: FACE TV / Dženeta ROVČANIN
Ova skulptura, „zatočena“ u velikom spremniku formaldehida, prikazuje ubijenog predsjednika Iraka, Saddama Husseina. Sam Černy je kazao da je njegovo djelo replika Hirstovog djela „Ajkula“. Znakovito je da je Černy održao ovu izložbu samo godinu dana prije prije pogubljenja iračkog predsjednika, koje je izvršeno 2006.
Francisco Franco završio „na hlađenju“
Španija je danas demokratska zemlja, ali nije uvijek bilo baš tako. Samo četrdesetak godina unazad – ova je država bila pod totalitarističkom „šapom“ generala Franciska Franka, koji je do 1975. godine „okupirao“ Španiju nacionalizmom i klerofašizmom.
Eugenio Merino, španski umjetnik, generala Franka je – ni manje ni više – poslao „na hlađenje“! Frankova skulptura, čiji je naziv „Always Franco“, nalazi se u Coca-Colinom frižideru.
„Always Franco“ (Eugenio Merino, 2012), FOTO: FACE TV / Dženeta ROVČANIN
Merinu se zbog njegovih uradaka dvaput sudilo, a tužili su ga članovi fondacije koja čuva sjećanje na ovog totalitarističkog lidera.
Sodomizirani španski kralj povraća samo cvijeće
Provokativna Ines Doujak otišla je i korak dalje! Svojim djelom “Not dressed for conquering” iz 2010. potakla je i široke razmjere cenzure!
Bivši španski kralj Juan Carlos I, koji je vladao prijestoljem 39 godina, prikazan je u seksualnom činu, tzv. sodomizaciji, a pretpostavlja se da se iza njega nalazi Domitila Barrios de Chungara – bolivijska feministkinja i vođa radničkog pokreta.
„Seksualiziran“ je i njemački ovčar, a bivši španski kralj povraća cvijeće po nacističkim kacigama Sovjetskog Saveza…
„Not dressed for conquering“ (Ines Doujak, 2010), FOTO: FACE TV / Dženeta ROVČANIN
Ova je izložba izazvala velike kontroverze – prvo je otkazana, pa ponovo otvorena u Barceloni, a direktor MACBA-e naposljetku je podnio ostavku.
Mjesto gdje „cvjetaju“ cenzure, mjesto gdje učite…
Bijeg u svijet umjetnosti uvijek mi se činio „najistinitijim“ načinom za osjećanje duša drugih ljudi. Sve ove „duše“ koje danas žive u španskom Muzeju zabranjene umjetnosti svjedoče o represivnim epohama protiv kojih su se snažno borile.
Dvjesta eksponata, koji su preživjeli i nadživjeli, poruka su svijetu da „umjetnost preživljava“. Ona se može naposljetku i uništiti ljudskom rukom, ali nova ljudska ruka iznova će je rađati.
Kritika društva u cjelini, kroz prizmu umjetnika, oduvijek je bila način borbe protiv opasnih društvenih anomalija, protiv svijeta koji nas vuče u ponor, nacionalizma, religijskih presija, a to nam danas – čini se – ponajviše i treba… jer ako samo jedna osoba promijeni pogrešnu putanju svojih misaonih cjelina – postepeno ćemo se vraćati na pravi kolosijek. Prave smjernice ponesete i iz Muzeja zabranjene umjetnosti.
¡Viva el arte!