Prije 38 godina, 5. avgusta 1986., od posljedica srčanog udara preminuo je Himzo Polovina, jedan od najboljih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinki svih vremena, koji je i svojim predanim sakupljanjem sevdalinki, kako bi ih sačuvao od zaborava, ostavio poseban pečat u bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi.
Osim sakupljanja i maestralnih izvedbi sevdalinki, bio je i tekstopisac, kompozitor, pjesnik, ali i ljekar. Meðu kolegama sevdalijama isticao se senzibilitetom i rafiniranim, sitnim vibratom specifičnih orijentalnih ukrasa.
Stihovi Šantićeve „Emine“: „Sinoć, kad se vraćah/iz topla hamama/proðoh pokraj bašče/staroga imama…“ i danas su popularni i pjevani upravo zbog izuzetne vokalne izvedbe Himze Polovine.
Roðen je u Mostaru 11. marta 1927. godine, tri godine nakon smrti čuvenog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, čije je pjesme („Emina“, “Hasanagin sevdah”,”Gonðe ružo u zelenom sadu”, “Laku noć”…), prema mišljenju mnogih, pjevao najljepše i najemotivnije. Talent za muziku naslijedio je od svog oca Mušana, koji je svirao šargiju, a prve pjesme učio je slušajući pjevače iz svog rodnog kraja.
“Otac je mnogo volio pjesmu, pa bi mene, braću i sestre poredao ispred sebe, a mi bismo mu pjevali uglas” – govorio je Himzo, prisjećajući se oca i djetinjstva.
Na nagovor prijatelja, 1953. godine, Himzo se prijavljuje na audiciju za pjevače Radio Sarajeva i od tada kreće njegova karijera vrhunskog umjetnika i interpretatora sevdalinki. Ponosno je promovirao svoju Bosnu i Hercegovinu i našu najljepšu baštinu – sevdalinku, pjevajući je širom svijeta.
“Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom „geologijom“ ili takvom „anatomijom“, pa kad vi uðete u pjesmu i pjesma uðe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba “donijeti”” – kazivao je o svojoj ljubavi prema sevdalinci Himzo.
Još jedna karakteristika ovog doajena sevdaha jeste da je pjevao o gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine: lijepom gradu Višegradu, postanku Banje Luke, Saraj Bosni – Sarajevu divnom mjestu, Tuzli koju je opasala guja, hairima Mehmed-paše Sokolovića…
Himzo Polovina je bio veliki čovjek, umjetnik i intelektualac, koji je svojim blagim pogledom i milozvučnim glasom smirivao i najnervoznije ljude. A u njemu se krio i šeretski duh, pa bi svojim pacijentima pričao viceve i pjevao vesele pjesme, koje tješe i liječe dušu.
Oživio je tada zaboravljene sevdalinke, meðu kojima: “Čudna jada od Mostara grada”, “Vino piju age Sarajlije”, “Oj, devojko, džidžo moja”, “Stade se cvijeće rosom kititi”, “Mila majko, šalji me na vodu”, “Na prijestolju sjedi sultan”, “Ja zagrizoh šareniku jabuku”, “Oj, devojko Anadolko”, “Magla pala od pola Saraj'va”, “Okladi se momče i devojče”, “Omere, prvo gledanje”, “Ali-paša na Hercegovini”, “Nema ljepše cure od malene Ðule”, “Prošetala Suljagina Fata”, “Čije je ono djevojče”…
Pjevačica sevdalinki iz Himzinog rodnog kraja Sevda Katica, koja je bila njegov uzor, na vijest o Emininoj smrti otpjevala je stihove: “Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet’ neće”. Te stihove Himzo je dodao kao posljednju strofu Šantićeve „Emine“.