Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajini.
“Predsjednik Bjelorusije Aleksandr Lukašenko dao je intervju za TV program na TV kanalu “Rusija”. Očigledno je da bi, prema planu propagandista, Lukašenkovo pojavljivanje na centralnom ruskom kanalu trebalo da demonstrira bezuslovnu podršku saveznika Rusije. Međutim, u pozadini Putina, koji se, zapravo, udaljio od teme Kurska i fanatično traži zauzimanje još jednog sela u Donbasu, bjeloruski predsjednik je izgledao mnogo pragmatičnije, shvaćajući da je situacija daleko od win-win za Kremlj, pa je bio primoran da šalje namjerno suzdržane signale u javni prostor.
Pojavljivanje A. Lukašenka u etru u vrijeme krize za Putina privlači pažnju. Oružane snage Ukrajine aktivno napreduju u Kurskoj oblasti Ruske Federacije, već kontrolišu veću teritoriju nego što je Rusija zauzela u Ukrajini uz velike tenzije i kolosalne gubitke od početka 2024. Intervju je postalo svojevrsna klasična propagandna emisija, osmišljena da bar nekako “ohrabri” Ruse od dešavanja u Kurskoj oblasti i inertnosti vlasti, da podrži sve blijedniju vjeru u nepogrešivost Putinovih odluka i nepobjedivost ruske vojske, koja je rusku granicu ostavila otvorenom. Putin tradicionalno ćuti, kao i uvijek u kriznim situacijama. A Lukašenko mora da spasava situaciju apelujući na rusku televizijsku publiku, koja je navikla na ura patriotske govore odvratnih državnih propagandista i ruskih političara.
Kurska kriza šokirala je ne samo Kremlj, već i ruske novinare, prije svega patriotsku grupu. Jednom riječju, bjeloruski predsjednik se ponašao u svojoj tradicionalnoj ulozi kriznog menadžera. Samo što se sada radilo o Putinu i Rusiji u cjelini. Činjenica da je iskusni novinar i poslanik Državne dume Ruske Federacije Jevgenij Popov bio intervjuer, još jednom svjedoči o totalnoj kontroli svih medija od strane Kremlja, želji da se stvori povoljna “državna” slika onoga što se dešava, te da u informativni prostor spriječi ulazak trezvenih misli da Kremlj sve više uključuje vlastito stanovništvo u rat.
Ruski TV gledaoci, bodreni ispadima Solovjova i Skabejeve naizgled do kraja, nisu shvatili da je rat došao u Rusiju. A doveo je njega nepromjenjivi ruski vladar V. Putin. Nije prvi put da Lukašenko sebe predstavlja kao autoritativnog međunarodnog stručnjaka. Ovo bi trebalo da bude sramota za rusko Ministarstvo inostranih poslova. Očigledno je da u riječi S.Lavrova niko više ne vjeruje – ni međunarodna javnost, ni njegova ruska publika, a možda čak ni predsjednik V. Putin. Nije uzalud da Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije ima novo imenovanje.
Prije neki dan Putin je imenovao Sergeja Butina za prvog zamjenika ministra vanjskih poslova Ruske Federacije. Čini se da Lavrovljeva zvijezda počinje da opada. Stoga, A.Lukašenko, svojom karakterističnom oštroumnošću, nije propustio da popuni prazninu koja je nastala.
Među vrućim informativnim temama na koje je Aleksandar Lukašenko dao detaljne odgovore – incident sa narušavanjem vazdušnog prostora Bjelorusije ukrajinskim dronovima, “crvene linije” u sigurnosnim pitanjima, događaji u regiji Kursk. Zapravo, crvene linije stvara Moskva, a Lukašenko samo ponavlja ovu mantru. Spora i neshvatljiva reakcija Kremlja na događaje u Kurskoj oblasti pokazuje da Putinovo okruženje savršeno razumije konvencionalnost “crvenih linija” i iskrenu slabost ove doktrine. Pogotovo što Zapad u to ne vjeruje i ne plaši se da ih prijeđe. Sa početkom SVO-a, “crvene linije” su više puta prelazile. Prodorom Oružanih snaga Ukrajine u Kursku oblast više se ne radi o linijama, već o gubitku čitavih ruskih teritorija. U stvari, ruska granica kao iste ozloglašene “crvene linije” prestala je postojati. Otuda i obrazloženje o navodnom kršenju bjeloruske granice ukrajinskim dronovima i pokušajima izgradnje “crvenih linija” za baltičke zemlje (Litvanija, Latvija), na primjer, po pitanju prelaska granica ovih zemalja automobilima s bjeloruskom dozvolom i tablama. Lukašenko se užasno boji uvlačenja u rat, jer savršeno razumije nesigurnost svog položaja i nevoljkost vojske da se uključi u Putinovu avanturu.
Lukašenko, za razliku od Putina, ne želi da prenese neprijateljstva na svoju teritoriju. A s obzirom na protestni pokret u Bjelorusiji, svaki pokušaj da se proglasi aktivno učešće u ratu može ga koštati vlasti. Lukašenkovo razmišljanje o zapadnim satelitima izgleda kao patetičan pokušaj samoironije. Na kraju krajeva, on, vođa navodno nezavisne zemlje, mora učiniti sve što može da spasi svog pokrovitelja, koji je bio prvi ruski lider nakon Drugog svjetskog rata koji je dozvolio stranim trupama da napadnu njegovu teritoriju. I ne samo da je to pretpostavio, već se radije pretvara da sve ide “po planu” i da bi vojni obveznici mogli biti upotrijebljeni u ratu, postati “potrošni materijal”, kao što je bio slučaj u avganistanskom ili čečenskim ratovima.
Lukašenkova pozicija je izuzetno klimava. Uostalom, neuspjesi Rusije i pad Putina automatski znače pad samog Lukašenka. S druge strane, pokušava sebi obezbijediti manevarski prostor tražeći podršku Kine. Čak je i njegov najmlađi sin odlučio da studira na Pekinškom univerzitetu, a Moskva, u tom slučaju, takođe može biti optužena za kršenje ozloglašenih “crvenih linija”, ali već u odnosu na Bjelorusiju.
Jedno od pitanja odnosilo se na odgovor Ministarstva vanjskih poslova Ukrajine na izjavu Ministarstva vanjskih poslova Bjelorusije o kršenju vazdušnog prostora zemlje dronovima. Ukrajinski zvaničnici su odgovorili da na ovu temu nema šta da se raspravlja, da o tome ne vrijedi razmišljati. Aleksandar Lukašenko je naglasio da je bio primoran da reaguje u svim pravcima kada su dronovi navodno upali na bjelorusku teritoriju. U međuvremenu, Lukašenko radije ignoriše očiglednu činjenicu da su upravo ruski dronovi najmanje 10 puta preletjeli teritoriju Bjelorusije i nisu samo tamo letjeli, već su pali i eksplodirali, predstavljajući direktnu prijetnju stanovništvu i infrastrukturnim objektima.
Lukašenko otvoreno priznaje nevoljkost da pomogne Rusiji da zatvori ogromnu liniju fronta, koja se još više protegnula kao rezultat ulaska Oružanih snaga Ukrajine u oblast Kursk. Osim toga, on otvoreno priznaje neuspješnu strategiju mobilizacije. Za razliku od Putina, Lukašenko savršeno shvaća da to može postati poticaj za društvene nemire, posebno sada, kada se vojni obveznici iz cijele Rusije prebacuju u odbranu Kurske oblasti. “Ne želimo eskalaciju i ne želimo rat protiv cijelog NATO-a”, naglasio je Lukašenko, ali ako to urade i krenu, nećemo imati drugog izlaza. Ovaj militantni pasus zapravo nije o NATO-u, kojeg se Lukašenko plaši, jer razumije da se Rusija neće zauzeti za njega, kao ni za druge svoje saveznike i satelite, već za sam Kremlj. “Jeste li spremni da pritisnete ‘crveno dugme?” – upitao je novinar Lukašenka, koji odlično razumije da nema pravo da pritisne “crveno dugme”, pošto bjeloruske vlasti ne kontrolišu nuklearno oružje koje je Rusija postavila na teritoriju Bjelorusije.
Zapravo, ovo je vrlo ozbiljna lekcija za sve zemlje ODKB, jer možete biti uvučeni u rat, čak i nuklearni, bez vašeg pristanka. Samo pustite Moskvu na svoju teritoriju. Ali tada je bjeloruski diktator iznio vrlo zanimljiv prijedlog: “Hajde da sjednemo za pregovarački sto i završimo ovu borbu. To ne treba ni ukrajinskom narodu, ni Rusima, ni Bjelorusima. Oni na Zapadu žele da uništimo jedni druge.”
Praktično, ovo je prijedlog za pregovore. Putinu je nekako nezgodno da insistira na pregovorima “posle Kurska”, iako to jako želi. Tu je dobro došao satelit iz Minska.
Aleksandar Lukašenko je prokomentarisao invaziju ukrajinske vojske na Kursku oblast u Rusiji. Indirektno prepoznajući slabost ruske granice i snagu ukrajinske vojske prekaljene u borbi. On je naglasio da bi se eskalacija sukoba mogla završiti na najtužniji način po ukrajinsku državu.
“Ako se dogodi kao kod Kurska, to će biti eskalacija koja će se završiti uništenjem Ukrajine. Niko nije pobijedio ovo carstvo i neće. Kako će se NATO snaći ovdje? Amerikanci imaju jednu politiku – gurnuti Evropu protiv Rusije, neka se bore i onda će se obračunati sa Kinezima na istoku.”
U praksi je Lukašenko direktno izjavio da je dobitnik ove situacije Kina. Što se tiče nepobjedivog carstva, istorija pokazuje da je kao carstvo (od 1721. do 1917.) Rusija nekoliko puta katastrofalno gubila ratove- 1856. Krimski rat, 1905. rat sa Japanom, a 1917. sa Njemačkom i Austro-Ugarskom. Lukašenko je podsjetio na dodatno zaoštravanje situacije na granici krajem juna – početkom jula ove godine, kada su se vršile pripreme za paradu u Minsku na Dan nezavisnosti. U to vrijeme, dosta aviona i jedinica kopnenih snaga preselilo se u Bjelorusiju, posebno iz Rusije.
Aleksandar Lukašenko je rekao da je kasnije, putem kanala komunikacije koji postoji sa ukrajinskim specijalnim službama, bilo moguće razgovarati o situaciji i povući natrag dodatne trupe. To je potvrda da je ključ stabilnosti Bjelorusije i sigurnosti samog Lukašenka – spremnost na kontakte sa ukrajinskom stranom, a ne ultimatumi Putinovog tipa. Rusi treba sada da misle da beskompromisna pozicija Kremlja i mitski uslovi za okončanje SVO izgledaju kao dokaz ekstremne udaljenosti Putina i njegovog okruženja od stvarnosti. Aleksandar Lukašenko vidi opasnost od Trećeg svjetskog rata u slučaju uvođenja NATO trupa u Ukrajinu.
“Mogućnost da se “sruši” Rusija. Ukrajina to neće učiniti. A ko? Zapad. NATO. Ako uvedu NATO trupe, to će biti Treći svjetski rat. Jer tada će se koristiti i taktičko i strateško nuklearno oružje, a odgovor će biti trenutan i zastrašujući. Oni to takođe razumiju i mi to razumijemo. Stoga je neophodno sjesti za pregovarački sto”, izjavio je bjeloruski predsjednik.
Ovo je vjerovatno najvažniji sadržajni dio Lukašenkovog intervjua. Istovremeno, nije najprijatniji za rusku publiku, jer lojalni Putinov vazal sugeriše mogućnost „razbijanja“ Rusije (doduše, od strane Zapada, a ne Ukrajine). Sama činjenica ovoga, kao i poziv na pregovore, pokazuje bojazan da se Putinov režim neće izboriti sa situacijom i da je bolje unaprijed objaviti kompromisnu poziciju nego kasnije biti poražen. Lukašenko je završio intervju rekavši da su ljudi u Bjelorusiji navikli da je on na ovoj poziciji, ali to neće uvijek biti slučaj.
“Neophodno je shvatiti da će doći još jedna osoba“ – čini se da je Lukašenko, za razliku od Putina, jasno svjestan nesigurnosti svoje pozicije i polako priprema “javnost” za svoju mogući prisilni odlazak.