Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajini.
“Odnosi Ukrajine i Republike Poljske su strateške prirode ne samo zbog toga što je u maju 1992. potpisan veliki politički ugovor o prijateljstvu i saradnji i Poljska je postala prva zemlja sa kojom je zaključen tako važan bilateralni dokument, već i zbog toga što je oni su zapravo stekli takav karakter više nego u protekle tri decenije, posebno tokom velike ruske invazije na Ukrajinu. Zvanična Varšava Kijevu pruža iskrenu i sveobuhvatnu pomoć u naoružanju, finansijama i logističkoj podršci. U Poljsku se doselilo gotovo milion Ukrajinaca, koji su željeli zaštititi sebe i svoju djecu od stalnih barbarskih ruskih raketnih i artiljerijskih napada na civilnu infrastrukturu. Tamo su dobili sklonište. Većina njih radi u Poljskoj, povećavajući nacionalno bogatstvo zemlje, jer je značajan broj Poljaka otišao da zaradi novac u razvijenije zemlje poput Njemačke, Irske, Norveške.
U međuvremenu, odnos Ukrajine i Poljske rizikuje da postane žrtva informacionog rata koji je pokrenula Moskva, insceniranog vještim manipulacijama bolnim temama historijske prošlosti za obe države. Ministar vanjskih poslova Ukrajine Dmitro Kuleba, tokom radne posjete Poljskoj, održao je bilateralni sastanak sa ministrom vanjskih poslova Radoslavom Sikorskijem u Olsztynu, a također je zajednički učestvovao na konferenciji „Campus Polska Przyszlosci 2024“. Tokom konferencije političari iz bivše vladajuće stranke „Pravo i pravednost“ (PiP) bili su ogorčeni riječima šefa Ministarstva vanjskih poslova Ukrajine u vezi s odgovorom na pitanje ekshumacija ubijenih tokom događaja u Volinju 1943.-1945. godina. Nezadovoljni su spominjanjem operacije „Visla“ tokom panel diskusije.
Povod za ogorčenje bio je odgovor Dmitra Kulebe na pitanje publike kako oba ministra vide načine za smanjenje napetosti u istorijskim pitanjima koja i dalje truju odnose između Ukrajine i Poljske. Radoslav Sikorski je napomenuo da se može “ili brinuti o tome šta su susjedi radili jedni drugima u prošlosti, ili razmišljati o tome kako spriječiti nešto slično u budućnosti i boriti se protiv zajedničkog neprijatelja”. Dodao je da po njegovom mišljenju, on i Dmitro Kuleba svojim radom ulažu u budućnost poljsko-ukrajinskih odnosa. Dmitro Kuleba je u svom odgovoru istakao da poljsko-ukrajinska prošlost nije bila laka, a Rusija ne propušta priliku da pokrene ovakva istorijska pitanja kako bi ostvarila svoje ciljeve.
Nakon što je bio upitan kada će Ukrajina ukinuti zabranu ekshumacije onih koji su poginuli tokom događaja na Volinju 1943.-45., Kuleba je odgovorio pitanjem da li je slušalac znao za operaciju “Visla” 1947. godine sa prisilnim preseljenjem Ukrajinaca u drugi dio Poljske, a dio je završio posebno ovdje u Olsztynu. Teritorije obuhvaćene operacijom nazvao je ukrajinskim zemljama. Očigledno je da se mislilo na teritorije na kojima Ukrajinci žive od pamtivijeka. Međutim, to je odmah postalo predmet oštrih napada dijela publike.
“Šef Ministarstva vanjskih poslova Ukrajine Dmitro Kuleba nazvao je teritorije Lublina, Podkarpatja i Male Poljske “ukrajinskim teritorijama”, to je bez presedana”, rekla je bivša premijerka iz stranke Pravo i pravda Beata Szydlo, bila je ogorčena. Dodala je da se to osjeća kao uvreda nakon sve pomoći koju je Poljska pružila. Iako nije jasno, šta ako Poljska nije pružila pomoć Ukrajini, onda bi takve izjave bile logične? Istovremeno, gradonačelnik pograničnog grada Chelma Jakub Banashek, takođe predstavnik “PiP-a”, rekao je da gaji velike simpatije za Ukrajinu, ali nakon Kulebinih riječi smatra da “neće doći do potpunog pomirenja u istinama.” Napomenuo je i da je apsolutno netačno porediti događaje na Volinju i operaciju „Visla“, iako je uvjeravao da osuđuje ovu akciju.
Bilo je i drugih zapaljivih govora radikalne prirode. Zatim je uslijedio medijski napad na ministra vanjskih poslova Ukrajine. Ruska propaganda na teritoriji Poljske za samo nekoliko sati pretvorila se u potpuni informacioni napad korištenjem mentalnih kodova, historijskih stereotipa i predrasuda. Okidač je bilo pomenuto pitanje učesnika konferencije, koje nije slučajno odabrano. Igranje na bolne historijske teme prilika je za određene poljske političare i stranke da steknu popularnost i povećaju svoj rejting. Osim toga, takve teme dobivaju suludi broj lajkova na društvenim mrežama i aktiviraju povijesne traume.
Poljski političari i društvo neprimjetno su uključeni u različite unutrašnje sporove, u kojima pitanja podjele Poljsko-litvanske države ili „Volinskog masakra“ postaju markeri pripadnosti jednoj ili drugoj političkoj stranci ili grupi. Odnos prema Ukrajini pridodaje se unutrašnjim kontradikcijama u pogledu odnosa prema Briselu, vjeri, migrantima. Populističke snage u Poljskoj tako stvaraju još jednu tačku napetosti sa evroatlantskim saveznicima, posebno u pogledu političke budućnosti Ukrajine i njene vojne podrške. Aktivno spominjanje historijskih trauma može dovesti do puta mađarskog premijera V. Orbana, koji povremeno dovodi u pitanje rezultate Trijanonskog mirovnog sporazuma iz 1919. nakon Prvog svjetskog rata, tokom kojeg je Mađarska izgubila 40% svoje teritorije i izlaz na more. Dvosmislena reakcija dijela poljske političke zajednice ukazuje da je javni život u zemlji podložan ruskoj propagandi.
Ruski narativi prodiru u poljski politički i informacioni prostor, stvarajući specifičan stav ne samo prema Ukrajini, već i prema EU i NATO-u. Ovakva situacija je dokaz da Poljska i evropske zemlje ne razumiju puni obim i stepen propagandnog pritiska, koji doslovno stvara vještački diplomatski i kulturni rat. Evropa još uvijek nije razvila tehnologije da se odupre ruskoj mentalnoj agresiji. Sama poljska politička zajednica stvara političku i upravljačku krizu velikih razmjera. A ruska propaganda takve krize obično doživljava kao značajan uspjeh, koji ih prati destabilizacija velikih razmjera, posebno u sferi sigurnosti.
U interesu Poljske je da zaustavi antiukrajinsku histeriju. To je posebno važno uoči 85. godišnjice početka Drugog svjetskog rata. Tada je nacistička Njemačka napala Poljsku, inscenirajući granični sukob, a SSSR se pridružio ovoj agresiji dvije i po sedmice kasnije, postajući saučesnik u izbijanju Drugog svjetskog rata napavši Poljsku s druge strane. Agresiju je uvijek lakše zaustaviti odlučnom intervencijom na početku, prije nego što je agresor ojačao i prilagodio se. Hitlerizam je okončan zahvaljujući principu saveznika – samo bezuslovnom predajom Njemačke. Trenutno ne postoji drugi recept za uništenje putinizma. Moderna Ruska Federacija se pretvara da je nasljednica pobjednika u Drugom svjetskom ratu i sve svoje neprijatelje naziva “fašistima”. Ali u stvari, Putinova Ruska Federacija je nasljednica Staljinovog SSSR-a, koji je započeo rat protiv Poljske, a nakon završetka Drugog svjetskog rata zapravo nju je okupirao do 1990. godine.
Dakle, nije li Varšava uznemirena činjenicom da je upravo Putinova propaganda bila najšire uključena u medijski napad na ukrajinskog ministra i promociju događaja na konferenciji u Olsztynu?