Bivši general tzv. Vojske RS, Radislav Krstić, ponovo je – po ko zna koji put – tražio puštanje na slobodu nakon odsluženih 26 godina zatvora zbog genocida koji je počinio u Srebrenici.
Krivično djelo genocida priznao je u svom najnovijem pismu koje je uputio Sudu UN-a. Navodno – prihvata presude Haškog tribunala – skoro tri decenije nakon stravičnih zločina koje je naređivao i izvršavao.
Ko je zločinac Radislav Krstić?
Rođen je 15. februara 1948. godine u Vlasenici. Bivši je zamjenik komandanta bosanskih Srba, a kasnije i načelnik štaba Drinskog korpusa tzv. Vojske RS od oktobra 1994. do 12. jula 1995. godine. Dobio je čin generalmajora u junu 1995. godine – mjesec pred počinjenje genocida u Srebrenici. Komandu nad Drinskim korpusom preuzeo je 13. jula 1995. godine.
Krstić je završio Vojnu akademiju u Beogradu i 1972. godine postao i aktivni oficir bivše JNA. Službu je nekoliko godina obavljao i u Sarajevu, odakle je premješten u Generalštab Vojne akademije Srbije. Očekivao je da će ostati u Sarajevu, ali je potom raspoređen u Negotin.
Sredinom 1986. godine Krstić je prekomandovan u Prištinu, na Kosovo, gdje je bio na čelu oficirske obuke i jedinica Prištinskog korpusa. 1987. raspoređen je u Kosovsku Mitrovicu – tu je bio načelnik štaba Motorizovane brigade.
1992. godine – kada je BiH proglasila svoju nezavisnost – odlučuje se vratiti u Han-Pijesak i priključuje se tzv. Vojsci RS. Postaje komandant Druge romanijske motorizovane brigade.
Genocid u Srebrenici i Krstićeva uloga
11. jula 1995. godine, Radoslav Krstić bio je zamjenik komandanta Drinskog korpusa. Nakon „generalskog“ imenovanja, Krstić počinjava ono za šta je i osuđen pred Haškim tribunalom – genocid u Srebrenici.
2004. godine, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, donesena je presuda protiv Radislava Krstića koji je osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja genocida u Srebrenici.
Evo šta piše u presudi Žalbenog vijeća u predmetu „Tužilac protiv Radislava Krstića“ iz 2004. godine:
„Predmet protiv Radislava Krstića je predmet koji počiva na posredno izvedenim dokazima, a zaključak Pretresnog vijeća se u velikoj mjeri temeljio na sklopu posredno izvedenih činjenica. Osuđujući Krstića kao učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu da se počini genocid, Pretresno vijeće se oslanjalo na dokaze kojima se utvrđuje da je on znao za namjeru generala Mladića i drugih članova Glavnog štaba VRS da pogube bosanske muslimane iz Srebrenice, da je – s obzirom na svoj komandni položaj – znao da se ljudstvo i tehnika Drinskog korpusa koriste u realizaciji te namjere, te na dokaze da je Radislav Krstić nadgledao učešće svojih podređenih u vršenju tih pogubljenja.
Pretresno vijeće je kontakte između Krstića i generala Mladića smatralo presudnim za utvrđivanje genocidne namjere Radislava Krstića. Strane su se složile da je general Mladić glavna ličnost koja stoji iza ovih ubijanja. Pretresno vijeće je utvrdilo da su Krstić i general Mladić bili u stalnom kontaktu tokom relevantnog perioda. Pretresno vijeće je zaključilo da ‘ako je general Mladić znao za ubijanja, bilo bi prirodno da je za njih znao i Krstić’.
Dolazeći do ovog zaključka, Pretresno vijeće se oslanjalo na činjenicu da je Krstić bio prisutan na drugom i trećem od tri sastanka koje je general Mladić sazvao u Hotelu ‘Fontana’ 11. i 12. jula 1995. godine. Na sva tri sastanka bili su prisutni vodeći predstavnici UNPROFOR-a i vodeći predstavnici bosanskih civila koje je odabrao UNPROFOR. Na tim sastancima se razgovaralo o sudbini bosanskih muslimana poslije pada Srebrenice. Na osnovu toga što je bio prisutan na dva od ova tri sastanka, Pretresno vijeće je zaključilo da je Radislav Krstić ‘bio upoznat s tim da je poslije preuzimanja vlasti u Srebrenici opstanak bosanskih muslimana bio doveden u pitanje'“, stoji u presudi Žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
„Majstori za ubijanje“: Pročitajte presretnute šifrirane razgovore Krstića i Beare
Ljubiša Beara, glavni organizator genocida u Srebrenici u ljeto 1995. godine, osuđen je na doživotnu robiju, a 2017. godine preminuo je u zatvoru u Berlinu. Beara je u vrijeme srebreničkog genocida bio pukovnik i načelnik za bezbjednost Glavnog štaba VRS i bio je na područjima Bratunca i Zvornika. Njegova ideja je bila da zarobljene Srebreničane žive spali u peći…
U to doba masovnih egzekucija, Krstić je razgovarao s Bearom, koji je od njega tražio da mu pošalje još trideset ljudi jer ima „3500 paketa koje mora razdijeliti“. „Paketi“ su zapravo bili bošnjački zarobljenici koje mora pobiti, ali mu je bilo potrebno pojačanje.
Radoslav Krstić: „Vidjet ću šta mogu da uradim, ali će to mnogo poremetiti. Molim Vas, imate neke ljude dolje kod Nastića i Blagojevića.“
Ljubiša Beara: „Ali ja ih nemam… ne bih i dalje tražio treći dan.“
Radoslav Krstić: „Provjeri kod Blagojevića; uzmi mu ‘Crvene beretke’.“
Ljubiša Beara: „Nisu tamo. Samo njih četvoro su još tamo. Poletjeli su, jebači. Nema ih više.“
Radoslav Krstić: „Vidjet ću šta mogu da uradim.“
Ljubiša Beara: „Pogledaj i neka odu kod Drage. Krle, ne znam više šta da radim.“
Radoslav Krstić: „Ljubo, vodi te ljude iz MUP-ova odozgo.“
Ljubiša Beara: „Ne, oni neće učiniti ništa. Razgovarao sam s njima. Nema drugog rješenja osim onih petnaest do trideset ljudi sa Inđićem.“
Radoslav Krstić: „Ljubo, i ti mene moraš razumjeti. Toliko ste me sjebali.“
Ljubiša Beara: „Razumijem, ali i vi morate razumjeti mene. Da je to tada urađeno, sada se ne bismo raspravljali oko toga.“
Radoslav Krstić: „Oh, sad ću ja biti kriv.“
Ljubiša Beara: „Ne znam šta da radim. Ozbiljno, Krle. Ima još 3500 paketa koje moram podijeliti i nemam rješenja.“
Radoslav Krstić: „Vidjet ću šta mogu da uradim.“
Ovaj presretnuti razgovor, a bilo ih je još, presuđujući su dokazi koji su priloženi Haškom tribunalu – dokazala se namjera tzv. Vojske i Policije RS-a da je genocid u Srebrenici bio pomno isplaniran prije počinjenja.
Treba napomenuti da najnoviji zahtjev Radoslava Krstića za puštanje na slobodu nije prvi koji je podnio – to je radio sistemski i prethodnih godina.
Radoslav Krstić je osoba koja se 1999. godine pred Haškim tribunalom izjasnila nevinom. U maju 2022. godine tek je prihvatio ličnu odgovornost, ali nije htio priznati genocid. Ipak, u najnovijem pismu je to, u konačnici, priznao kazavši da bi glasao „za“ Rezoluciju o genocidu u Srebrenici…
…naposljetku, “majstor za ubijanje“ zapravo nikada više ne može postati “običan čovjek“. Niti može biti slobodan.