Teško je onome, ko je u periodu prije devedesetih već bio svjesno biće, zamisliti jugoslovensku stvarnost, onakvom kakvu smo je dočekali u decenijama nakon Titove smrti. Sve što smo poznavali se izmetnulo u svoju suprotnost, dovodeći do krvavog ratnog sukoba i duboke podjele naroda, koji su se do jučer kleli u bratstvo i jedinstvo i ljubav prema zajedničkoj otadžbini.
Neki brže, a neki sporije, na javnoj sceni i iza nje, počeli su sa odricanjem od prošlosti, svoje lične, obiteljske, kolektivne, transformišući sjećanja u skladu sa novom stvarnošću, njenim zahtjevima, ideološkim matricama koje su se nametale kao paradigma u kojoj nema mjesta za jugoslovenstvo, partizane, socijalističku prošlost a pogotovo ne budućnost, a što je sve skupa vodilo ka krajnje desno orijentiranom nacionalizmu, šovinizmu i miješanju crkvenih institucija u funkcionisanje države, u svekoliki javni, a posebice politički život na ovim prostorima.
Ova transformacija u suprotnosti, dešavala se naglo, hranjena je intenzivnim ratnim sukobima, zločinima, retorikom netrpeljivosti i mržnje prema “drugome”. Projekcija vlastitih negativnosti, mana, grešaka, zabluda, zločina, nemoralnih nakana i djela na druge dominirala je kao odbrambeni mehanizam, a podržavana je konfabulacijama, mitološkim sjećanjima, iracionalnim vezama i korelacijama između nepovezanih historijskih događaja, gradeći privid kontinuiteta neprijateljstva, mržnje, loših nakana, prijetnje na koju se treba pripremiti, na vrijeme ili po mogućnosti prije vremena preventivno uzvratiti.
Sve prethodne identitetske odrednice zdušno se brisalo, ne samo u figurativnom, apstraktnom, simboličkom, već i u faktičkom, konkretnom, materijalnom smislu riječi, rušeći spomenike, tragove drugih i drugačijih sjećanja, rušeći mostove i puteve, tunele i prolaze. Krenuo je historijski revizionizam, sa idejom da se fašistički pokreti kvislinga pretvore u borce za nacionalni i vjerski identitet, neophodnu potku na putanji kolektivnog opstanka. Tako su četničke, ustaške i handžar divizije postale branioci i oslobodioci, povijesni bastioni spremni da se ispriječe stravi kataklizme, što ga donosi postojanje “drugog”.
Zločini tih koljača su odjednom postali nepostojeći, minimalni, “humano sprovedena” “konačna rješenja”, neophodni minimum nasilja u sprečavanju većeg zla. Takva propaganda i što je najstrašnije efikasnost iste, ne bi se postidjela ni Gebelsove kritike. U tome su zdušno pomagali mnogi, koji su do jučer bili najomiljeniji i najpaženiji sinovi i kćeri nestale Jugoslavije. Oni, koji bez tog socijalizma i tih partizana i tog bratstva i jedinstva ne bi bili niko i ništa, ostali bi anonimne, blijede skice na platnu života.
Najveći grijeh postalo je jugoslovenstvo, a svakoga ko se sa nostalgijom ili ljubavlju sjećao tih vremena proglašavali bi jugonostalgičarem, komunjarom, ateistom, zabludjelim izdajnikom vlastite nacije, vjere, kolektiviteta, ili u najmanju ruku zabludjelom naivnom ovčicom, koju će opet neko klati, jer ga je prevario lažnim sentimentom, pa je vrijeme sukoba dočekao nespreman.
Nisam protiv Jugoslavije, jer meni taj sistem i to društvo nisu stigli dati ono što su dali Čorbi, Čoli, Neletu, Kusti, Bati, silnim glumcima, umjetnicima, pjesnicima, književnicima, slikarima, muzičarima, estradnim umjetnicima, koji su od jugoslovenskih zvijezda, malo po malo postali četnici, ustaše, džihadisti ili koju god drugu sliku i simbol već nabili na vrh tog brijega “opravdanih” zaštitnih mjera, koje zločin nad sobom spriječiše zločinom nad svima drugima.
Nisam jugonostalgičar, ali znam da je prirodni životni okvir jugoslovenskih naroda u nekoj vrsti zajednice i njoj prirođenog suživota. Nisam ateista, ali volim ideju komunizma o socijalnoj jednakosti i ravnopravnosti, o čovječanstvu kao isključivom kolektivnom identitetu, uz poštivanje svih njegovih šarenolikosti. Nisam naivan niti historijski neinformisan pa de ne znam, kako su mnogi četnici završili u partizanima, ali nisam spreman na historijsko odricanje od antifašizma i izjednačavanje ustaških i četničkih izdajnika sa narodnom vojskom.
Da li sam za novu Jugoslaviju? Jesam, ali neće biti te Jugoslavije sve dok bude tog revizionizma, dok bude onih nespremnih da osude neke Bore Čorbe, Tompsone i druge sluge ratnih ideologija. Njihova Jugoslavija nije Jugoslavija u kojoj bi bilo ko želio živjeti. Njih je važnije osuditi nego političke lidere i vođe, jer umjetnost tka temelje identiteta, a politika je samo prazan govor ukoliko se nema na šta osloniti na toj temeljnoj ravni postojanja jednog kolektivnog bića.
Jugoslavija je u nostalgiju otišla zbog divnih i dobrih ljudi poput Balaševića i Arsena, koji su živjeli iznad trenutka i prizemnih strasti i potreba. Volio sam Čorbu, odrastao na njegovim pjesmama, ali on je sve to izbrisao historijskom činjenicom da je postao četnik, a možda je to i ranije bio. Nisu se mnogi uspjeli odvojiti od trenutka, izdići se iznad strasti i to je tako, to je njihova sudbina, pali su u očima svijeta, u biografskim bilješkama prosuli su mastilo, pa njime zaprljali nepovratno sve u svome postojanju. Možda se sada kaju, a možda i ne. Možda to ne vide, ali barem distanca od ideologije zločina, očekivani je minimum ljudskosti.
Moja Jugoslavija je zemlja Bogdana Bogdanovića, umjetnika i čovjeka, koji se izdigao iznad trenutka, ostao dosljedan svojoj prošlosti, svome djelu. Uludo ruše spomenike partizanima, žrtvama fašizma, koje je on stvarao, jer su ih zabilježile arhive svjetske kulturne baštine. Kažu da je često prije smrti, a umro je puno poslije ovog našeg nesretnog rata, govorio, kako bi volio da ga sahrane na partizanskom groblju, da leži tamo sa tom pustom mladošću. Uzalud se upinje Kusturica ili Nele ili bilo ko drugi, tvrdnjama da je na pravoj strani historije, kad je Bogdan Bogdanović jasno i nedvosmisleno rekao da griješe i da su devedesete i sve poslije njih najveći grijeh Srba protiv vlastite historije.
Sreća pa su postojali takvi Bogom dani Bogdani i valjda će još po koji postojati.