U augustu 2023. godine, javnost je svjedočila stravičnom zločinu femicida – ubistvu Nizame Hećimović. Nakon godinu i po dana, nekoliko su žena ubili njihovi partneri – na brutalan, okrutan način. Konkretnih rješenja nema na vidiku.
Inela Selimović i njen trinaestogodišnji sin ubijeni su u Kalesiji, u noći sa srijede na četvrtak, u porodičnom stanu. Ubio ih je Emir Selimović – Inelin suprug i otac trinaestogodišnjaka T. S.
Femicidi sve češći u Tuzlanskom kantonu
Na području Tuzlanskog kantona, prošle godine je ubijeno pet žena. U cijeloj Bosni i Hercegovini – njih dvanaest. Ovaj kanton, jedan od najmnogoljudnijih u Federaciji Bosne i Hercegovini, po drugi put doživljava potragu za krvoločnim ubicom. Emir Selimović je još uvijek, zvanično, u bjekstvu.
Tuzlanski kanton bilježi i povećan broj poziva na SOS telefon. U sigurnim kućama na području Tuzlanskog kantona smješteno je 117 osoba – 57 žena i šezdesetero djece.
Zašto je povećan broj femicida u ovom kantonu – ne zna se. Inela Selimović, brutalno ubijena tridesetsedmogodišnjakinja, prema saopćenju, nije prijavljivala nasilje. Mnoge se žene i ne odvaže na taj korak, a razlozi su razni.
O ovome smo razgovarali sa psihologinjom Eminom Kučuk, koja je za FACE pojasnila zašto žene ne prijavljuje nasilje. Kučuk je pojasnila i zašto smo i dalje društvo koje osuđuje žrtvu.
“Prije svega, nasilje je jedan složeni konstrukt čije mi segmente uopće ne prepoznajemo ili vrlo malo prepoznajemo. Nasilje je toliko ukorijenjeno u naš život, u sve sfere našeg života… Na taj način je normalizirano i stoga ga i ne prepoznajemo”, kaže Kučuk za FACE.
Psihologinja je dalje pojasnila da ogromnu ulogu nosi i fenotip – sva ona obilježja koja čine jedno biće, a koje je “rezultat” međudjelovanja s okolinom.
“Osobe koje su živjele u nasilničkim odnosima unutar matične porodice, ukoliko su gledale nasilje u odnosu majke i oca, skrbnika ili braće i sestara međusobno, vrlo često ne prepoznaju nasilje. Ne mogu da ga definišu i ne znaju da je ono što proživljavaju nasilje”, potcrtava.
Bosna i Hercegovina je još uvijek država u kojoj je rodno zasnovano nasilje “neozbiljan” problem i predstavlja “svetogrđe patrijarhalne porodice”.
Psihologinja Kučuk je i u prethodnim razgovorima za FACE pojašnjavala koje sve vrste nasilja postoje i kako se one manifestiraju. Danas naglašava da se reakcija dešava samo u “ekstremnim slučajevima”.
“Nasilje nad ženama ukorijenjeno je duboko u naše društvo. Toliko oblika nasilja nad ženama se svakodnevno sprovodi, a na koje niko ne reaguje osim u ekstremnim slučajevima. Mjerna jedinica normalizacije nasilja se ogleda u dužini trpljenja. Žene na Balkanu od rođenja uče da su nižeg roda, da su njihove potrebe sekundarne, a ne primarne… ukoliko se prizna da uopće imaju potrebe”, podvlači.
“Primat uvijek imaju muška djeca, žena nek trpi”
Bh. društvo je stoljećima muškocentrično. Muškocentričnost se prenosi s koljena na koljeno, a internalizovana mizoginija kod žena je “produžena ruka” nasilja nad ženama.
Pitanje rodne ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini još uvijek se, nažalost, izjednačava sa “rušenjem tradicionalne porodice”. Pozicija žena u bh. društvu vrlo je loša zbog stoljetnog primata nad muškarcima. Ni vlasti ne pomažu ovom pitanju jer ne ispunjavaju svoje obaveze.
“Muška djeca su imala primat nad školovanjem, imovinom, potrebama i željama. Na taj način, tretmanom kao da su niža vrsta, ženi se odluzimalo dostojanstvo, pravo na glas i pažnju, što rezultira borbom za preživljavanje. Tu borbu za preživljavanje mi nazivamo trpljenje. Tako nastaju transgeneracijske traume. Na taj način žene počnu da mrze druge žene, počnu da doživljavaju jedinu šansu za vlastitu vrijednost dokazujući se muškarcu… Sve ostale žene smatraju suparnicama, jer je to jedina šansa da se oslobode psihičkog i emotivnog bola”, naglašava psihologinja.
Žena na Balkanu – “biće nižeg roda”: Ko stoji iza nasilnika?
Psihologinja Kučuk je za FACE pojasnila i kako “nastaju” nasilnici. Veliki je problem, smatra ona, podržavajuća majka. Naglašava i da same žene, čak i kada svjedoče nasilju nad drugom ženom, ne dižu glas.
“Istraživanja pokazuju da u mnogim slučajevima iza nasilničkih obrazaca sina stoji podržavajuća majka koja odobrava takvo ponašanje. Na radnim mjestima, žene jasnije uviđaju nasilje nad kolegicama, psihičku torturu i mobing, ali mnogo rjeđe dignu glas.
Kroz praksu, radila sam sa ženama koje su bile žrtve teškog mobinga, ali unatoč tome – ne vjeruju kolegici kada kaže da je seksualno uznemiravana od strane nadređenog. Žena na Balkanu je biće nižeg roda koje nema pravo glasa, jer su tako odlučile druge žene… a ne muškarci. Najčešće uvrede na društvenim mrežama upućuju žene ženama. Žene ženama broje godine i da li su se ostvarile kao majke i supruge. Žene ženama vire u krevete i posteljine i zavjese i kuhinju, a i suknju”, kaže ona.
Nermin Sulejmanović, Goran Ravlić, Emir Selimović, Elvis Ćustendil… ovo su imena i prezimena muškaraca koji su ubili žene. Iako su u javnosti poznati “informativni” detalji o njima, poput mjesta rođenja, godišta, profesije – svi imamo pravo znati: ko su oni zapravo? Šta se krije iza “ljudske fasade”? Psihologinja Kučuk proniknula je u karakterne tipove ličnosti ubica.
“Svi nasilnici su kukavice. Nasilje je krajnji oblik nemoći. To su emocionalno i psihički nezrele osobe. Nerijetko su narciosoidni i egocentrični, što karakteriše infantilni oblik ponašanja. Infantilni oblici ponašanja ne podrazumijevaju osjećaj odgovornosti za iste. To znači da muškarac nije djetinjast, nije ljubomorni dječak, nije ters, nego je osoba koja ne prihvata odgovornost za vlastite postupke i želi da žena preuzme odgovornost za njegova emotivna i psihička stanja. Da ga umiruje, ali samo na način na koji on smatra da to treba. Na koncu, u takvim odnosima, žena je uvijek kriva. Nasilnici koji fizički zlostavljaju ženu su osobe koje ženu zlostavljaju i psihički”, potcrtava.
Nekada žene, čak i kada budu smještene u Sigurnu kuću, ne žele prijaviti nasilnika. Razlozi su “šaroliki”: najčešće je to strah, a neke pokušaju “zatomiti” i negirati proživljeno nasilje. U svemu tome, važno je da ne doživljavaju osudu okoline jer je ozdravljenje dugotrajan, mukotrpan proces. Psihologinja Kučuk još jednom ponavlja i apeluje na žene da je moć promjene u njihovim rukama.
“Moramo znati da je moć promjene u našim rukama, ali tek onda kada je prestanemo očekivati od nekoga drugog, pa i od nadležnih i odgovornih tijela. Promjena je moguća kada se problem detektuje, ali i kada postoji svjesna odluka da ovako više ne želimo živjeti. Toj odluci prethodi duboko preispitivanje vlastitih uvjerenja, stavova, ličnih naslijeđenih šablona ponašanja koje smo usvojili od predaka. Promjena je proces: bolan, dugotrajan, mukotrpan i zahtijeva rad i suočavanje sa vlastitom odgovornošću u svakodnevnom životu svakoga od nas. Promjena kolektivne svijesti je moguća samo promjenom na individualnom nivou, a to neće obaviti za nas niko drugi. Ni država, pa ni zakon ni kazne. Mada će, razumije se, uveliko i mnogo pomoći i neophodni su!”, kaže.
Kako žene mogu prepoznati potencijalnog nasilnika?
Žene teško napuštaju nasilnika. Neke i nisu svjesne da su u emotivnom odnosu sa nasilnikom. Pojasnila nam je na šta žene trebaju obratiti pažnju.
“Moramo naučiti žene da prepoznaju nasilnike prije nego s njima uđu u bilo kakve odnose. Crvene zastavice su emocionalna ucjenjivanja, ponižavanja, patološka ljubomora, uvjetovanje, pa vrijeđanje, osjećaj da žena gubi razum, odvajanje od prijatelja, bliskih ljudi… One misle da mogu promijeniti partnera ili je jedan od roditelja bio nasilan, pa mišljenja su da kroz svog partnera mogu promijeniti i svog oca“, zaključuje psihologinja Emina Kučuk.
U Bosni i Hercegovini je u protekle dvije godine ubijeno devetnaest žena, a njihove ubice su mahom odranije bile poznate policiji. Efikasne metode dugoročnog sankcioniranja počinilaca još uvijek su na čekanju. Koja je sljedeća – ne zna se…
Ukoliko ste žrtva nasilja, pozovite brojeve telefona:
1265 (FBiH) i 1264 (RS) – SOS linije za žene žrtve nasilja.
Fondacija lokalne demokratije nudi besplatnu pravnu, psihološku i socioekonomsku podršku za žene na brojeve telefona: 033/570-560 i 033/570-561.
Psihološko, kao i pravno savjetovalište, nudi organizacija Medica Zenica. Oni, također, imaju i centralu na koju se može prijaviti nasilje na broj telefona: 032/463-920.
Fondacija Lara Bijeljina također ima broj za hitne pozive za prijavu nasilja, pružanje besplatne psihološke i pravne pomoći na: 055/251-696.
Broj policije je 122.