Hadžifejzović: „Otišla je prof. dr. Zehra Dizdarević, jedno od najvećih naučnih imena naše zemlje ikada… ili narodski: jedan od najboljih doktora ikada. Jedna je od rijetkih, par ljudi, koji su dobili dvije Šestoaprilske nagrade – ličnu i kolektivnu.
Generacije i generacije je liječila. Samo u mojoj porodici čak četiri generacije: otac, ja, djeca, unuk… Generacije i generacije je školovala – svi su postali vrhunski. Njena nova generacija – sin i šćer – vrhunski, svjetski.
Bila je u ovom studiju više puta. Sjećate se njene otvorenosti, direktnosti, jezika i argumenata. Autoritet… a duša. Doktor nauka… a obična. Javna ličnost, profesorica, doktorica, direktorica, ministrica, narodna poslanica, urednica, predsjednica, akademkinja… a jednostavna. Profesorica punih četrdeset godina, neumorna cijeli život. Dobitnica deset svjetskih, izuzetno vrijednih nagrada.
Mi koji smo je znali i koje je liječila, na pregledima smo znali da će na prvu, na pogled, obični pregled, kuckanjem po grudima, nepogrešivo dati dijagnozu. Ko to nije vjerovao, nakon toga su mu i CT i rendgen i MMR na snimku poslali poruku: ‘Tako je kako vam je Zehra rekla.’
Sreća je da naša zemlja ima mnogo uspješnih žena, izuzetnih, svjetski vrijednih, ali nije sreća što ostaju, svjesno – vaspitanje, nešto patrijahalno, šta li – unutra, u svom profesionalnom svijetu i suzdržavaju se izlaska, javnog nastupa. Tu barijeru je među prvima preskočila profesorica Dizdarević i nastupila, pričala, objašnjavala.
Po njoj se neka ustanova, ulica, institucija, bolnica, klinika mora zvati. Njen život je bio kao njene ocjene na postdiplomskim studijima – čista desetka.“