Gašenje mostarskog Aluminija tema je koja već danima zaokuplja javnost u Bosni i Hercegovini, a tek djelomice je zaokupila i javnost u Hrvatskoj. Reakcije hrvatske predsjednice, ministara, Vlade RH, pa i već poznatih predsjedničkih kandidata mogu se sažeti rečenicom – uopćeno, blago nezainteresirano i nimalo konkretno.
To pomalo čudi, s obzirom na to da je RH vlasnik 12 posto dionica Aluminija. I ne samo to, mostarski Aluminij firma je koja je više od 20 godina od strateške važnosti i svojevrsni sinonim za ekonomsku moć Hrvata u BiH, koji su, u ratnoj i poslijeratnoj razdiobi nesretne i parcelizirane države, zadržali kontrolu nad Aluminijem.
I onda u aranžmanu s tadašnjim vrhom Hrvatske pokrenuli ratom prekinutu proizvodnju i ovladali posljednjim preživjelim prijeratnim industrijskim divom u Hercegovini, nakon što su u vrtlogu rata i magli tranzicije nestali ili rastureni do neprepoznatljivosti HEPOK, SOKO i mnogi drugi, po istom principu prema kojemu su nestale tolike velike firme u Bosni ili Hrvatskoj.
- OGLAS -
No krenimo redom, priča je komplikovanija od jednostavnih izjava za medije i traži duboku analizu, od samog početka. Hercegovački div, kako su Aluminiju donedavno tepali, ovih dana proživljava najveću agoniju još od svoje prve kliničke smrti, ratne 1992., kad su pogoni Aluminija, u očekivanju okupacije od strane JNA, stručno i svjesno zagašeni, pa niti ratna pljačka nije firmu potpuno onesposobila.
Završetkom rata u BiH, Aluminij je ponovno pokrenut, uglavnom uz obilatu pomoć tadašnjeg hrvatskog vrha, koji je novčanim transakcijama pomagao ponovno podizanje tvrtke. Nije to bilo nimalo slučajno, tadašnja garnitura, počevši od predsjednika Tuđmana pa do njegovih ekonomskih i političkih savjetnika, smatrala je kako je mostarski Aluminij neophodan za budućnost šibenskog TLM-a, kao dobavljač sirovog aluminija, a ujedno ključna firma zbog koje ima smisla daljnji rad i postojanje luke u Pločama.
Bile su, uostalom, još devedesete, u Daytonu friško potpisana Bosna i Hercegovina bila je razorena, njezina prijeratna industrija, inače dežurna mušterija Luke Ploče, bila je na koljenima ili opljačkana. Trokut kojega su činili Luka Ploče, Aluminij i TLM izgledao je smisleno, baš kao najlogičniji mogući svehrvatski projekt, savršeni krug u kojemu ima posla i profita za sve.
Pojednostavljeno – Aluminij Mostar proizvodi aluminij iz sirovine koja se zove glinica, koja, pak, nastaje iz rude boksita, glinica kao sirovina stiže iz uvoza preko Luke Ploče, a onda se, nakon što uvezena glinica u mostarskom pogonu elektrolize postane aluminij, taj isti aluminij transportira do Šibenika, gdje se u TLM-u vrši dalja obrada.
Svi rade, svi imaju posla, malo je kazati kako je na papiru sve izgledalo idealno.
Oba grada su bila logičan odabir za tada veoma obećavajući posao s aluminijem, jer su u zaleđu (Šibenik) ili okolici (Mostar) već postojala ležišta i na njima rudnici boksita. Ipak, ispostavit će se da domaći boksit nije niti isplativ, niti kvalitetan, no ni to nije na kraju bila smetnja da se krene u posao.
Osamdesetih godina aluminij kao materijal je bio veoma tražen na svjetskom tržištu, cijena mu je bila visoka, tako da je profit bio izgledan. Uz sve to, osiguran izvoz u tadašnji DDR, zahvaljujući posebnom ugovoru dvije države, i visoke stimulacije na izvoz aluminija na zapadna tržišta od strane tadašnje savezne vlade u SFRJ, činili su da TLM i mostarski Aluminij ostvaruju zavidnu dobit. Logično, sukladno napretku obje firme, u oba grada rastao je životni standard, cvjetala stanogradnja, kultura i sport.
Šibenski TLM je zapošljavao oko 5600 radnika, mostarski Aluminij nešto više od 5000. Krvavim raspadom Jugoslavije i svime što je uslijedilo, oba grada, sa svojim zaleđem, prolaze kroz iznenadne ekonomske i demografske turbulencije, uz neizbježna razaranja.
Gradovi su na prvoj crti fronta, donedavni direktori, radnici i pomoćno osoblje spomenutih firmi na suprotnim su stranama , stiže neminovno zaustavljanje proizvodnje, a nakon rata slijedi i sumnjiva privatizacija, zatim loše ekonomske odluke i nepovoljna situacija na tržištu.
Sve to je zapisano u historiji objefirme , koje će političkom odlukom hrvatskog državnog vrha, sad već daleke 1997., postati vezane i kapitalom – naime, TLM investira u mostarski Aluminij tadašnjih 9 miliona američkih dolara, koje u Mostaru koriste za gradnju elektrolize (hala s elektrolitskim pećima, takozvanim ćelijama, u kojima nastaje sirovi aluminij).
To je onaj isti aluminij koji će TLM nakon 1997. koristiti kao sirovinu u daljoj preradi, zauvijek ugasivši svoj pogon elektrolize. A on je malo prije proglašen neisplativim za ponovno pokretanje, a nakon što je 18.septembra 1991. u napadu jugoslavenskih aviona uništeno elektroenergetsko postrojenje (glavna sklopka) koje je napajalo tu istu šibensku elektrolizu strujom, što je doslovno zaledilo i speklo čitav proces elektrolize.
Doduše, sve se dogodilo uz veliko negodovanje svih onih koji su smatrali kako će budući pogoni zatrovati plodno zemljište u dolini rijeke Neretve, te da će Aluminij uništiti sve potencijale HEPOK-a, ali i voće i povrće malih proizvođača, te donijeti otrov i bolesti. Svejedno, u neposrednoj okolici postojeće tvornice glinice, u Baćevićima kod Mostara, 1970. položen je kamen temeljac za kombinat, koji će 25. jula 1975., znači prije 44 godine, službeno biti i otvoren.
U vrijeme direktora Josipa Jole Muse, ‘80-ih godina, Aluminij postaje pokretač svega pozitivnog u Mostaru, stalno se zapošljavaju novi i novi radnici, firma se razvija, radi čak i na projektima proizvodnje vlastite hrane, cvijeća, gradi vrtić za djecu radnika, restoran, hotel, kompleks bungalova za odmor u obližnjemu mjestu Buna.
Kasnih osamdesetih se činilo kako sreći zbog Aluminija u Mostaru nema kraja. Novca je odjednom bilo za sve, pa čak i veliki uspjesi nogometnog kluba Velež iz perioda osamdesetih korespondiraju s utjecajem Jole Muse na rad kluba, a pogotovo njegove financije.
A onda je došao rat, Mostar je prestao biti ono što je bio, a Aluminij je podijelio sudbinu grada. Da bi se shvatio proces gašenja Aluminija treba znati proces gašenje elektrolize – kada nestane struje, ako peći u pogonu elektrolize nisu prije toga namjenski spremljene za gašenje, dolazi do “smrzavanja različitih materijala” u njima, što je ništa drugo nego krah procesa proizvodnje sirovog aluminija.
Isto to što se dogodilo šibenskoj elektrolizi u ratu, dogodilo se u srijedu, 10. jula, tačno 4 minute nakon ponoći mostarskoj elektrolizi, a nakon što je, zbog ogromnih dugovanja i nemogućnosti pronalaska novog opskrbljivača, prekinuta isporuka električne energije čitavom Aluminiju.
Proces elektrolize, taj koji je u Šibeniku stao daleke 1991., a u Mostaru neki dan, općenito je poznat po ogromnoj potrošnji električne energije- u svoje vrijeme šibenski je TLM “vukao” 10 posto ukupne električne energije u Hrvatskoj, dok je mostarski Aluminij, baš zbog elektrolize u ukupnoj potrošnji struje u BiH sudjelovao do neki dan i s 20 posto!
Jednostavnom računicom lako je doći do spoznaje da cijena električne energije snažno utječe na eventualnu zaradu u procesu proizvodnje i plasmana aluminija na tržište, pa je niska cijena struje zapravo ključna za bilo kakvu pozitivnu bilancu u slučaju da cijena aluminija na svjetskom tržištu nije povoljna.
Drugim riječima, ako nemate povlaštenu ili dugoročno osiguranu povoljnu cijenu po kojoj kupujete struju za proces elektrolize, onda se nemate baš čemu nadati. Upravo je povlaštena cijena električne energije za mostarski Aluminij bila svojevremeno veliki grijeh Ive Sanadera, kada je pod krinkom održavanja isplativosti postojanja TLM-a, HEP isporučivao jeftinu struju, a u čitavom prilično mutnom procesu pojedinci su ostvarivali vlastiti profit.
Uostalom, redom, osim Sanadera, sjetit ćete se i Polančeca i Mravka, kao najvećih zvijezda u tom danas pomalo zaboravljenom slučaju. Zapravo, čitava priča o mostarskom Aluminiju nakon rata priča je o mutnim radnjama najviše rangiranih dužnosnika i članova uprave firme redom politički određenih faca, s jedne strane, i pokušaja da se osigura jeftinija struja za „žedni” proces elektrolize, s druge strane.
Naravno, tu je i neizbježna privatizacija, koja je u Aluminiju tekla teško i uz razne političke i geostrateške otpore, da bi nakon mukotrpnih procesa unutar Federacije Bosne i Hercegovine, u ovom trenutku stala tek na tome da vlasničku strukturu kompanije od 2013. čine Vlada Federacije BiH (dakle, država, s 44%), Vlada RH ima 12% (to je zapravo ono ulaganje TLM-a od 9 miliona dolara pretočeno u suvlasništvo), a preostalih 44% imaju razni mali i malo manji dioničari.
Uglavnom, kako je javnost u BiH podijeljena na barem tri javnosti, taman koliko je i naroda, jedna će vam o Aluminiju pričati kao o gigantu od kojeg ovisi život u Zapadnoj Hercegovini, druga će vam pričati o firmi koju je u ratu oteo HDZ (uzgred, otimao je u BiH svatko na svom dijelu teritorije, a prešutna međustranačka podjela plijena traje i danas), a dalja raščlamba odvest će vas do priča o aparthejdu, jer u Aluminiju rade samo Hrvati (što je djelomično, ali ne i potpuno tačno), pa je, eto, lijepo da i “komšiji crkne krava”.
Čut ćete ili pročitati i priče da se radi o firmi koja je bila “bankomat HDZ-a”, čiji su direktori uživali u ogromnim platama i rastrošnim životnim navikama, te o tome da su radnici Aluminija imali, za bosanskohercegovačke uvjete, enormno visoka primanja. Istina je uvijek negdje na pola puta, a kad je u pitanju Aluminij Mostar onda za istinu treba znati kako je tamo predugo ostala stara navika, stečena još u osamdesetima, da je u pitanju tvrtka u kojoj se puno radi, ali još više zarađuje, makar je cijena električne energije u međuvremenu rapidno porasla, a cijena aluminija uglavnom pada ili ne raste koliko bi u Aluminiju htjeli.
Također, politički aminovani rukovoditelji, članovi uprave, pa i nadzornog odbora, više su gledali vlastitu korist, nego korist firme, pa je Aluminij godinama sklapao izrazito štetne ugovore svih vrsta, čak i kada bi postajalo jasno da nije više vrijeme od rastrošnosti. Visoke plate u Aluminiju bile su svojevrsna duda varalica za onih 44 posto malih dioničara, mahom uposlenika tvrtke, čime su oni, zadovoljni primanjima, praktično stavljali na raspolaganje svojih 44 posto interesa u ruke onih koji su odlučivali.
A ti koji odlučuju, da se ne lažemo, bili su različiti hrvatski politički igrači, u bilo kojoj inkarnaciji ovdašnjeg HDZ-a kroz zadnjih dvadeset godina, koji su priču o gigantu koji je garant hrvatske opstojnosti uspješno znali pretočiti u vlastiti džep.
Njima je suflirala i Hrvatska, nikad ozbiljno ne računajući da manjinskih 12 posto znači išta drugo osim pristajanja na mogućnost da netko iz “visokih krugova” u RH u čitavom složenom procesu poslovanja Aluminija nađe svoj privatni interes, a kao dokaz dobrog razumijevanja sa lokalnim “menadžerima”.
Uostalom, pitajte nekoga u TLM-u kako im je ugodno bilo kada su kupovali od Aluminija proizvod po tržišnoj cijeni, a koji je proizveden po povlaštenoj cijeni struje, koji je osigurala hrvatska Vlada.
To nas dovodi do stvarnog ekonomskog razloga pada Aluminija – dugovi su nagomilani upravo gore navedenim navikama uprave i ljudi koji vuku konce iza svega, navodno je čitav Aluminij pod hipotekom, tako da je i stečajni postupak upitan, ali kao krovni problem ostaje cijena struje.
Vremena štetnih ugovora HEP-a i Sanadera su nepovratno iza nas, nakon toga se Aluminij predugo ponašao kao da im netko jednostavno mora isporučiti struju, nisu isključeni ni štetni ugovori, ni zakašnjele radnje, sve s ciljem nečijih ekstraprofita.
Čak niti dvije lokalne elektroprivrede u Federaciji BiH (opet nacionalno podjeljene , ali obe u vlasništvu Vlade Federacije BiH!) struju Aluminiju ne žele više isporučivati po niskim cijenama, zapravo po nikakvim cijenama, jer Aluminij duguje samo EP HZHB ogromne iznose.
Otprilike se sve može opisati ovako – Iz Aluminija se izvuklo što se izvući može, on je bio zlatna koka, bankomat, a sada kad je jasno da nema više, nitko mu ne želi biti izraziti grobar, ali niti izraziti spasioc.
A usput, prigodno, gašenje elektrolize kao što se dogodilo u filmskom zapletu neki dan, pogodno se može iskoristiti da se optuži druga strana u Federaciji kako je odmogla u procesu spašavanja. A onda se lako pređe na uvijek klimavo područje međunacionalnih odnosa.
Dalje se ide u procjeni da je cilj smanjiti gašenjem elektrolize i ukupnu vrijednost firme, koja bi onda bila lakši zalogaj za potencijalne kupce, koji bi onda isključivo razvijali ostale segmente prerade i obrade aluminija. Tu se opet Aluminij približava priči o TLM-u koji je u međuvremenu oživljen slovenskom investicijom Impola, ali su dani ponosa i slave i velikog broja zaposlenih daleko iza njega. Aluminij Mostar, u međuvremenu gašenjem tvornice glinice i još ponekom sistematizacijom proteklihdeset godina , spao je na oko 900 radnika.
Također, trenutno duguje oko 200 miliona eura, od čega je više od polovice dug za struju EP HZ-HB, tako da situacija nije ništa drugo nego zrela za stečaj.
No, opet, stečaj je u pitanju ako postoji hipoteka. Ako se i dogodi stečaj, onda pada kolektivni ugovor. Spomenutih nešto više od 900 radnika praktično će se u narednom periodu boriti za golo preživljavanje, i zbog toga su u Mostaru zabilježeni i prvi pravi prosvjedi protiv HDZ-a BiH otkako je Dragan Čović na vlasti.
Do sada uglavnom nedodirljiv, barem što se tiče javnih okupljanja protiv njega, nesumnjivi vladar “hrvatskog” dijela Bosne i Hercegovine prvi put se prošle sedmice oči u oči suočio s gnjevom gomile vlastitih glasača, koji su po prvi puta javno skandirali njegovo ime, uz dodatak onoga – lopove! Iako se u taktici obrane uporno želi prebaciti krivnja na Vladu Federacije, čini se da ovaj put Čović, kao i čitav njegov HDZ BiH imaju otrpjeti pravu kušnju, jer protestanti, na čelu sa radnicima koji su već pred zidom, traže upravo njegovu odgovornost.
Zapravo, svi dosadašnji grijesi te stranke slili su se u jedno u slučaju Aluminij. Kako je Aluminij (za sada) ugašen, tako se pojavljuju teorije o tome kome pripada čast prodati ga i tko je kupac. Opet je medijski aktualizirana prošlogodišnja priča o PPD-u i ruskom kapitalu, koji stiže i preko banke koja je navodno kapitalizirala hipoteku. To je priča o tome da će u Aluminiju preživjeti ono što može raditi i na plin (dakle, sve osim elektrolize), jer plin nije trošak poput struje i kako će, nakon svega, u firmi ostati tek oko 250 radnika.
Licitiralo se u zadnje vrijeme sa Glencoreom kao spasiocem , tim starim partnerom Aluminija, koji se iznenada povukao iz naoko ozbiljnih namjera o preuzimanju tvrtke s kojom surađuje desetljećima. Vlada Federacije BiH, koja s Glencoreom nije mogla, a možda nije niti htjela, pronaći zajednički jezik, najavila je i neke dalekoistočne investitore, no jedni nemaju ni Internet stranicu, ni reference o ozbiljnijoj vezi s ovim poslom, a drugi su još skriveni od javnosti, pa malo tko ozbiljno shvaća i jedne i druge.
Što, uostalom, očekivati od Vlade koja ne zna uvezati ni poduzeća kojima je vlasnik ili suvlasnik u neki svrsishodan i samoodrživ sustav? Ona je vjerojatno mogla, da je bilo znanja ili volje, trajno vezati Aluminij uz neku od elektroprivreda, putem udjela u vlasništvu servisirati dug i onda bi imali jasniju formu moguće budućnosti Aluminija.
No, kako se i dalje tvrtke u državnom vlasništvu po potrebi u BiH dijele na naše i vaše, tako je i sudbina Aluminija zapela negdje između naših i vaših. Ovako, sve je mutno i u čekanju spasioca sa strane, mediji raspiruju teorije o kome se radi, a svi ostali politički akteri, pogotovo oni iz HDZ-a BiH, vjerojatno mole nebesa da se stvar razvuče, da bi se lakše pomela pod tepih i nekako amortizirao bijes lokalne zajednice.
Što nas opet dovodi do računanja u kojem imamo i previše nepoznatih. Jedino što je trenutno poznato je da 900 radnika, izravno još najmanje 3000 ljudi, a neizravno mnogo više, gleda put Njemačke ili Irske. A da će jedva trećina od njih 900 sutra možda dobiti na lutriji zvanoj ostanak u nekom novom obliku Aluminija, sličnijem onome što je današnji TLM u vlasništvu slovenskog Impola.
A Hrvatska? Po Ustavu, RH brine za Hrvate izvan Domovine, no obično se to svodi na raspodjelu novca folklornim skupinama, ili tko god da iza njih stoji, te na stalno ponavljajuću mantru zabrinutosti za neravnopravnost subraće unutar BiH. da je vrijeme izbora, možda bi tema bila jače zastupljena u javnosti.
Ovako, pomalo zaboravljenih 12 % vlasništva u Aluminiju samo na papiru Hrvatsku obavezuje učiniti nešto, ako ništa onda barem zbog luke u Pločama, koja je, ne zaboravimo, praktično istureni položaj Aluminija još od prije rata, a Aluminij joj je najveći poslodavac.
No, Vlada Andreja Plenkovića za sada se drži pasivno, reklo bi se folklorno, i prepušta lokalnim snagama HDZ-a u Hercegovini riješiti stvar. Poruka potpore najviše je što se javno može dobiti. A onih 9 miliona dolara ulaganja iz 1997. je već nekako vraćeno u Hrvatsku. Nažalost, vjerojatno ne u proračun nego u privatne džepove.
No to je opet neka druga priča.
- OGLAS -