Nakon sinoćnjeg otvaranja u Vijećnici danas je u prostorijama Rektorata Univerziteta u Sarajevu nastavljena međunarodna naučna konferencije „Srebrenica trideset godina poslije genocida: sjećanje, odgovornost i izazovi negiranja“.
U okviru prvih panela diskutirano je o različitim aspektima poricanja genocida i njegovim implikacijama, memorijalizaciji, te međunarodnoj odgovornosti.
Važnost priznavanja genocida
Henry Theriault (Worcester State University) istakao je važnost priznavanja genocida u Srebrenici na globalnom nivou te istakao kako globalna zajednica mora osigurati da se nasilje iz prošlosti ne ponovi ni u sadašnjosti ni u budućnosti. Edina Bećirević (UNSA) istakla je da poricanje genocida u Bosni i Hercegovini nikada nije bila samo retorika i “lokalni” problem, nego sastavni dio transnacionalne autoritarne strategije. „Potpuno je jasno da je riječ o širem globalnom obrascu: poricanje genocida je geopolitičko oružje“, istakla je prof. Bećirević.
Benjamin Valentino (Darthmouth College) govoreći o lekcijama iz Srebrenice naglasio je kako je svijet naučio da zaštita velike civilne populacije od odlučnih zločinaca zahtijeva spremnost da se plati velika cijena, „nešto što međunarodna zajednica još uvijek teško prihvata“. U kontekstu međunarodne odgovornosti, Dirk Moses (The City College of New York) istakao je da je za bosanske i holandske preživjele kao i za veterane Dutchbata koji su bili dio UN mirovne misije jedna stvar vrlo jasna: genocid u Srebrenici je dio zajedničke bosansko-holandske historije. „Međutim, trideset godina poslije holandska politička odgovornost izostaje. Mišljenja sam da je „birokratizirani rasizam“ fundamentalni razlog za oboje – neuspjeh u zaštiti Srebrenice tada i neuspjeh da se postigne transformativno priznanje sada“, zaključio je Moses.
Rezolucija Generalne skupštine UN-a
Hikmet Karčić (UNSA) ponudio je osvrt na rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija kao simboličkog i političkog instrumenta u očuvanju kolektivnog sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine. Hariz Halilovich (RMIT) bavio se testimonijalnom literaturom, odnosno knjigama koje su napisali svjedoci i preživjeli genocida u Srebrenici i posebno se osvrnuo na heterogenost i književnu i historijsku vrijednost ovog sve brojnijeg literarnog opusa.
Norman Naimark (Stanford University) predstavio je aspekte promjena u promišljanju genocida u Srebrenici budući da je prisustovao komemoraciji 2005. „U odnosu na situaciju prije dvadeset godina, značajno je prisutnije poricanje genocida, rastuća politizacija kao i različite forme poricanja“, ističe Naimark.
Seksualno zlostavljanje
Iako je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) postavio važne pravne presedane, njegov odgovor na seksualno zlostavljanje tokom rata istovremeno je bio i historijska prekretnica i ozbiljan neuspjeh. Kako navodi Ehlimana Memišević (UNSA) unatoč izvještajima o više od 20.000 silovanja, izrečene su tek 32 osuđujuće presude, što upućuje na ozbiljan nedostatak pravne odgovornosti. Emil Kerenji (US Holocaust Memorial Museum) istakao je da genocidna masovna ubistva dolaze na kraju dugog historijskog procesa koji se najbolje razumije analizirajući retoriku eliminacije. Kroz analizu prošlih i sadašnjih pravnih okvira, rad Onura Uraza (University of Hacettepe) ocjenjuje da li je međunarodni pravni sistem razvio efikasnije mehanizme za rješavanje državne odgovornosti za genocid ili se i dalje suočava sa istim strukturnim i dokaznim preprekama.
Diskutujući političke okolnosti oko donošenja UN Rezolucije o genocidu u Srebrenici, Rosa Aloisi & Jayden Salter (Trinity University) ističu da otpor prema obilježavanju, uključujući i uništavanje, rekonstrukciju i reinterpretaciju mjesta sjećanja, kao i zapaljiva retorika usmjerena protiv institucionalizacije dana sjećanja, potvrđuju moć memorijala, posebno onih koji odražavaju pravnu istinu utvrđenu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Jasmin Medić (UNSA) analizirao je priznanja krivice presuđenih ratnih zločinaca (Erdemović, Obrenović, Nikolić, Krstić i dr.) i prezentirao rezultate istraživanja o sljedećim pitanjima: Da li su priznanja bila izraz iskrenog kajanja ili samo način da se izbjegne strožija kazna? Kako su priznanja utjecala na pitanje suočavanja sa prošlošću u entitetu RS i kakav je njihov značaj u borbi protiv revizionizma i poricanja genocida?
– U svojoj analizi došao sam do nalaza da se spomenuti počinioci nisu iskreno pokajali za počinjene zločine i da su pojedini sklopili nagodbu samo da ne budu osuđeni za genocid – zaključio je Medić.