Tri decenije nakon genocida u Srebrenici, tuga i bol i dalje su prisutni. Sa mjesta obilježavanja godišnjice u Potočarima za N1 je govorio Sadik Selimović iz Instituta za nestale osobe. I sam preživjeli, Selimović je ranjen 9. jula 1995. godine, a danas neumorno radi na pronalasku posmrtnih ostataka žrtava.
„Nema riječi kojima bi se moglo opisati ono što se ovdje osjeća. Nijedan normalan čovjek ne može ostati ravnodušan. Ponekad osjetiš tugu i bol, a u nekim trenucima i olakšanje. Međutim, najveća tuga nastaje 12. jula, kada vidiš koliko brzo ljudi napuštaju Potočare. Tada ostaneš sam“, rekao je Selimović.
Njegov dan počinje prolaskom pored tabuta koji čekaju ukop.
„Jutros sam prošao pored sedam tabuta. Šest od njih sam imao priliku držati u rukama. Znam čije su to kosti i šta su ti ljudi preživjeli. To nosim sa sobom svakog dana“, istakao je.
Selimović je podsjetio da je potraga za nestalim iznimno složen i bolan proces, kako za porodice tako i za one koji rade na iskopavanjima.
„Tijela pronalazimo na najrazličitijim mjestima – u rijekama, na smetljištima, u teško dostupnim oblastima. Sve to pokazuje sa kakvom monstruoznošću imamo posla. Politika može ubrzati ovaj proces, ali ga često usporava“, dodao je.
Iako formalno nije obrazovan za posao koji obavlja, njegova predanost je neupitna.
„Nisam imao školu za ovo, ali odlučio sam da ću dati sve od sebe da se ovakvo zlo više nikada nikome ne dogodi. Ovo se ne smije ponoviti budućim generacijama“, zaključio je Selimović.