“Nismo učili o Srebrenici. U knjizi nije ništa pisalo. Samo nešto o ratu, ali ništa konkretno.”
Ovo je izjava srednjoškolca iz Banje Luke, jednog od mnogih koji su završili osnovno i srednje obrazovanje, a da nikada nisu čuli punu istinu o genocidu počinjenom u Srebrenici u julu 1995. godine. Trideset godina nakon najvećeg masakra u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, pitanje i dalje ostaje: uče li djeca istinu?
Obrazovanje: Tri istine u jednoj državi
Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, podijeljen po etno-entitetskoj liniji, proizvodi tri paralelne istine. U Federaciji BiH, gdje dominira bošnjačka i hrvatska populacija, udžbenici historije spominju genocid u Srebrenici, pozivajući se na presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) i Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Međutim, pristup je površan, često bez prostora za empatiju i dublje razumijevanje.
U Republici Srpskoj, Srebrenica se ili ne spominje uopće ili se prikazuje kao “zločin”, ali nikako kao genocid – čime se direktno ignorišu međunarodne presude. U nekim udžbenicima Srebrenica se relativizira kroz “dvostruke narative” i priče o prethodnim sukobima u Podrinju, čime se pokušava opravdati ono što je bio sistematski zločin.
U Brčko distriktu, gdje postoji pokušaj zajedničkog nastavnog plana, situacija je nešto uravnoteženija, ali i dalje zavisi od nastavnika i njihove hrabrosti da govore istinu.
Šta pišu udžbenici?
Analiza više od 10 udžbenika historije korištenih u BiH, Srbiji i Hrvatskoj otkriva dramatične razlike:
- Federacija BiH (8. razred, Zavod za udžbenike Sarajevo): “Genocid u Srebrenici – 11. juli 1995.” sadrži jednu stranicu teksta, navodeći broj ubijenih i ulogu međunarodne zajednice, ali bez svjedočanstava ili ilustracija.
- Republika Srpska (8. razred, Zavod za udžbenike Istočno Sarajevo): Ne spominje se termin genocid, a Srebrenica se navodi kao “kontroverzan događaj”. Fokus je često prebačen na zločine nad Srbima u okolini.
- Srbija (udžbenici za srednju školu): U nekim udžbenicima, Srebrenica se pominje u fusnoti, bez konteksta i presuda. U drugima je potpuno izostavljena.
- Hrvatska i dijaspora: Hrvatski udžbenici spominju Srebrenicu kao ratni zločin, ali rijetko koriste riječ “genocid”. U školama u dijaspori (Austrija, Švedska, Njemačka) zavisi od dodatnih sadržaja koje donesu roditelji ili aktivisti.
Glas nastavnika: “Sve zavisi od učitelja”
Razgovarali smo s nekoliko nastavnika iz Sarajeva, Tuzle, Banjaluke i Novog Pazara. Svi su se složili u jednom: institucionalna podrška za iskreno obrazovanje o Srebrenici ne postoji.
U RS-u, nastavnici koji pokušaju govoriti o Srebrenici suočavaju se s otporom uprava škola, roditelja, pa i kolega. “Moraš biti vrlo oprezan. Možeš izgubiti posao”, navodi jedan nastavnik koji je želio ostati anoniman.
Mediji: Sjećanje oblikovano naslovima
Mediji u BiH također imaju ključnu ulogu u oblikovanju pamćenja – često negativnu. U entitetski podijeljenim informativnim prostorima, godišnjice genocida u Srebrenici dobijaju različit tretman.
U medijima iz Federacije BiH (npr. TVSA, BHRT, FTV, Al Jazeera Balkans, N1 BiH, Face TV), 11. juli se prati kroz specijalne emisije, svjedočanstva, prijenose iz Potočara.
Nasuprot tome, RTRS (javna televizija RS-a) i pojedini tabloidi u Srbiji često objavljuju sadržaj koji negira ili relativizira genocid, promovirajući teze o “srpskom stradanju” i “antisrpskoj propagandi”.
Autor: Amel Petrović