Nešto više od trideset kilometara od Srebrenice prema Skelanima, u gustoj brdovitoj šumi smješteno je tek desetak povratničkih kuća. Selo koje je nekada brojalo preko 600 stanovnika, danas ih ima samo desetak, uglavnom majki koje žive same, okružene ruševinama starih kuća, štala i objekata u kojima su provodile vrijeme s velikim porodicama.
Vozeći se više od 40 minuta od Srebrenice, velikim dijelom makadamskim i šumskim putem prema Radovčićima, prizori zaraslih puteva i gustih šuma ne odaju utisak da je tu nekada postojalo veliko selo. Obrisi dima iz kuće na kraju sela nagovještavaju da tu ipak postoji život piše novinarka Detektora, Azra Husarić Omerović, u priči koja svjedoči o borbi srebreničkih majki.
Aiša je jedna od rijetkih stanovnika. Živi na kraju zaseoka, s još jednom povratnicom u blizini. Vraćajući sjećanje na život prije rata, priča kako su uzgajali pšenicu i povrće, čuvali stoku i živjeli u blagostanju i kući punoj smijeha. Kad se sama vratila na porušeno ognjište, nešto drvene građe za izgradnju kuće dovezla je do početka sela, jer zbog zaraslog šumskog puta kamion nije mogao dalje voziti.
“Našla sam tu jednog čovjeka s frezom i on je meni to prevozio do kuće ovdje”, priča kroz smijeh Aiša, dodajući da je dvije godine živjela u šupi od dasaka, ali da se nije naspavala niti u jednoj kući i stanu tokom izbjeglištva kao tu.
S dolaskom jula 1995. godine, priča Aiša mršteći staro čelo, “iskuplja se narod iz svih sela”. Pune se kuće, ali i Fabrika akumulatora, u koju ubrzo prelazi i ona sa sinovima, kćerkom i mužem. Sin joj je izvadio ramove iz košnica s pčelama i med u ramovima davao ljudima da jedu.
“Dolazi narod iz Zelenog Jadra, vidim, zapomažu gladni. A ja znam da imam hljeb u rerni, iskradem se iz te fabrike i odem u kuću. Uzmem taj hljeb, načupam luka, naberem krastavica i ponesem narodu da jede”, prisjeća se ona.
Po dolasku u Potočare dijeli pristiglim porodicama hranu i pokušava se vratiti u fabriku, odakle je izašla. Međutim, vojnici UN-a je nisu pustili ni nakon njenih upornih pokušaja.
“Taj dan mi je bio zadnji put da sam vidjela djecu svoju, čovjeka svog, tad i nikad više nisam”, kaže kroz suze Aiša, koja je ostala iza ograde s drugim pristiglim stanovništvom, dok joj je cijela porodica ostala u fabrici.
“Objašnjava onaj prevoditelj njemu da su mi sinovi unutra, ali džaba, ne puštaju me da se vratim”, priča ona.
Ubrzo nakon razdvajanja, kreću i odvođenja, strijeljanja i pokušaji prelaska šume. Ona je s kćerkom Aidom zadnjim konvojem izašla u Lukavac, a potom i u Sarajevo, mijenjajući stanove, ali bez ikakvih informacija o svojoj porodici.
Godinama kasnije, nastavlja borbu i potragu za njima, ali zbog administracije koju nije razumjela jer je bila nepismena, odlučuje da počne učiti.
“Unuk Alija je imao bukvar, pošao u prvi razred, i oni su mu uzeli i slovaricu. Ja sam to s njim čitala svaki dan”, priča Aiša, dodajući da je za ukupno dva mjeseca naučila čitati i pisati, kako bi joj potraga za porodicom bila lakša.
Dječiju igru Seadu je zamijenilo preživljavanje. On je 1993. godine otišao konvojima iz Srebrenice u Tuzlu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Prisjetio se prijemnog ispita za učiteljsku školu, kada je najviše poteškoća imao s muzičkom kulturom.
“Inače sam loš matematičar, ali sam prošao matematiku i zapeo sam na muzičkom, jer sam zaboravio pjevati. Ne znam jesam li ikad i znao, ali prošle su godine od tada kad sam zadnji put slušao muziku”, prisjeća se dok se vozimo ka njegovom rodnom selu.
U genocidu 1995. je ubijen njegov otac, koji je ostao u Potočarima i strijeljan.
Vraćanje života selu
Aiša je nakon povratka uložila velike napore, ali i finansijsku ušteđevinu, da oživi selo, kako bi rijetkim povratnicima olakšala život, a onima koji požele posjetiti selo omogućila dolazak u njega.
“Ja sam skupljala pare, malo po malo, skupim i nazovem, kažem – ‘hajde da napravimo put’”, opsuje ona svoju prvu inicijativu, nakon čega je ubrzo uslijedilo i ulaganje u vodosnabdijevanje, ali i hajr-česme i spomenike na ubijene u ratu, odnosno genocidu u Srebrenici.
Njena jedina komšinica Fata kaže da Aiša ne miruje i da stalno ima nove ideje za ulaganje u selo.
“Evo, zadnje što je uradila je most na ulazu u selo, ona je dala svojih 12.000 da se to napravi, a onda i darovala majstore”, priča Fata.
Opisujući njenu želju za obnovom sela, Fata priča kako nema dana da Aiša gubi volju za tim i da je nekad nije moguće ni pratiti u njenim nastojanjima.
“Umorimo se svi, samo ona ne staje”, kaže Fata.
Iako danas živi u Bratuncu, a radi u Srebrenici, Sead se gotovo svakog vikenda vraća u svoje rodno selo i pomaže Aiši i Fati. Kaže da bez njihove inicijative i želje za povratkom, selo danas ne bi imalo osnovnu infrastrukturu.
“One bi mogle otići, imaju gdje. Ali one vole ovdje da su na svom, zato i rade na obnovi, da njihovi potomci imaju gdje doći”, kaže Sead dok sjedi za stolom majke Aiše, koja je dočekala kćerku iz Švedske sa unucima.
“Snaga ovakvih žena ostavlja selo u životu”, poručuje on.