Kraj jula 1995. godine, zločinci VRS-a su privodili kraju genocid nad Bošnjacima sklonjenim u Srebrenicu, ali u selu Žepa je još uvijek bilo nade da će se stanovništvo spasiti i to zahvaljujući pukovniku Avdi Paliću i njegovim borcima.
Priča o zarobljavanju Avde Palića je u onoj grupi priča koje ne zvuče istinite i više zvuče kao neki romantičarski mit o drevnom junaku koji se žrtvuje da bi spasio narod od stradanja. Priča o Avdi Paliću nije mit, ali ispoljeno herojstvo joj daje mitski karakter.
Djelo Avde Palića može postati inspiracija za sve kojima je narod i država u srcu, a neophodno je da se i u školskim programima i javnom prostoru češće spominje njegovo djelo jer priča o Avdi Paliću nije priča o žrtvi, nego herojstvu kakve su potrebne u vremenima moralne krize.
Prijeratni nastavnik, ratni pukovnik i zauvijek heroj Avdo Palić je 27. jula 1995. godine otišao na pregovore u UNPROFOR-ov kamp na Bokašnici kod Žepe prkosno pružio ruku “generalu” Zdravku Tolimiru i pozdravio se riječima “Ja sam taj Avdo kojeg tražite”.
U pratnji Palića bili su Mehmed Hajrić i Amir Imamović. Palić je iz Žepe odveden 4. augusta u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle ga je 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, na razmjenu zarobljenika odveo kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović. Upravo se taj datum, 5. septembar, smatra danom kada je ubijen. Uz Palića ubijeni su i Hajrić i Imamović.
Junaštvo Palića je opisao i član mirovne misije Edward Joseph. On je opisao kako je Palić odbijao da se preda nakon što je pad Srebrenice pokazao da UN i NATO neće zaštiti zaštićene zone. Svojim odbijanjem predaje vojnim i diplomatskim talentom Palić je stvorio uslove da Žepa ne doživi istu sudbinu kao Srebrenica.
Joseph je u autorskom članku objavljenom na Balkan insight opisao kako je 19.jula došao na područje, a ratni zločinac Ratko Mladić je rasporedio artiljeriju i zvučnike koji su trebali da slome moral Žepe. Ubrzo je u bijesu Mladić natjerao međunarodne posmatrače da odu, ali je Palić izdržao još pet dana. Upravo ovo odugovlačenje od pet dana Joseph je označio kao ključnim za spas života muškaraca Žepe.
Grad je pao 25. jula, a Palić je muškarce sklonio u šumu dok je on skupa s Hajrićem i Imamovićem ostao iza njih. Baš kao što junaci rade, štiteći svoje ljude na sve moguće načine i prihvatajući sudbinu, a ne skrivajući i bježeći mijenjajući identitete kao što su to radili “eroji” koji su komandovali vojskom koja je počinila genocid. Još dva dana Palić je nadljudskim naporima učestvovao u koordinisanju evakuacije žene i djece.
Iako je kao zarobljenik trebao biti zaštićen, za hajduke je njegov duh bio prevelika opasnost i vjerovatno ih je pogled na njega podsjećao na ono što oni nikada nisu bili, kako izgleda heroj.
Danas, priča o Paliću bi morala biti na umu svih oni koji se kunu da vole Bosnu i Hercegovinu jer ljubav se ne dokazuje riječima, nego djelima i istrajavanju i onda kada su sve šanse okrenute protiv. Nažalost, po Avdi Paliću se danas ne zove nijedna škola niti obrazovna institucija u Bosni i Hercegovini, a upravo bi njegovo ime i djelo učilo nove generacije univerzalnim vrijednostima koje se nadvisuju nad svim ostalim.
Posmrtni ostaci pukovnika Palića su ekshumirani 2001. godine, ali su identifikovani tek u augustu 2008. godine. Dženaza i ukop su održani u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.