Na današnji dan, 27. jula 1993. godine, prije tačno 32 godine, poginuo je jedan od najistaknutijih boraca i komandanata Armije Republike Bosne i Hercegovine – Enver Šehović, komandant 1. viteške motorizovane brigade i heroj odbrambeno-oslobodilačkog rata.
Rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina kod Foče, kao sin Zahira i Aiše Šehović. Još prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, bio je vojno lice u aktivnom sastavu, gdje se isticao svojim znanjem i predanošću.
Završio je Vojnu akademiju u Beogradu i Sarajevu, što je kasnije postavilo temelje za njegovu vojnu karijeru. Učestvovao je u uspostavi 13. novosarajevske brigade, a zatim i 1. mehanizovane brigade, formirane 1. septembra 1992. godine.
Upravo iz ove jedinice proizašle su legendarne Prva slavna i Prva viteška motorizovana brigada – simboli bosanskog otpora i borbe za slobodu.
S početkom napada na Sarajevo, tada 25-godišnji Enver se priključio Teritorijalnoj odbrani, odlučan da stane u odbranu svoga naroda i zemlje. Njegova prva zadaća bila je blokirati kasarnu “Maršal Tito”, gdje je prethodno službovao – čin kojim je već tada pokazao izuzetnu hrabrost.
Nakon toga počinje formiranje jedinice u Velešićima, gdje ubrzo stiče nepokolebljivo povjerenje saboraca. U bici na Pofalićima, 16. maja 1992. godine, komanduje velešićkim odredom i uspijeva spriječiti da Sarajevo bude presječeno napola. Upravo tokom ove bitke upoznaje Safeta Zajku, s kojim će dijeliti mnoge bitke i, na kraju, i sličnu sudbinu.
Pod njegovim vođstvom, Prva motorizovana brigada ostvaruje značajne pobjede na sarajevskom ratištu. Brdo Žuč postaje mjesto legendi – tu je zarobljen prvi tenk Armije RBiH u Sarajevu, događaj koji je bio i strateški i moralni trijumf.
Iako je do rata to mjesto bilo gotovo nepoznato većini Sarajlija, Žuč je postala simbol otpora i najžešćih borbi. Enver je nerijetko lično predvodio akcije, bio uz posade topova, rame uz rame s borcima – komandant koji nikada nije bježao od prve linije.
Akcija oslobađanja kote Orlić 8. juna 1992. godine, kao dio šire borbe za Žuč, još jednom je potvrdila Enverovu taktičku sposobnost i hrabrost. Njegovo prisustvo na terenu i beskompromisna predanost ostavili su snažan utisak na njegove vojnike.
Uvijek prisutan među saborcima, Enver je danonoćno razmišljao o sljedećim borbama, o načinu kako dodatno osloboditi Sarajevo. Borci su ga izuzetno poštovali, jer ih je vodio kao jedan od njih – s puškom u ruci, bez uzmicanja.
Zasluženo, 15. decembra 1992. godine, odlikovan je priznanjem “Zlatni ljiljan”, kao priznanje za izvanredne podvige u prvoj godini otpora protiv agresije.
Enver Šehović je poginuo 27. jula 1993. godine, tačno 40 dana nakon smrti Safeta Zajke, dok je komandovao odbranom Golog brda. U istoj borbi poginuli su i heroj Zahir Panjeta te njegov brat Esad.
O njegovoj ličnosti možda najbolje svjedoče riječi generala ARBiH Vahida Karavelića:
“Bio je oficir prije svega. Mi vojnici kada to kažemo, znači da je bio čovjek koji se žrtvovao za opće dobro, koji se žrtvovao za sve oko sebe i koji je najmanje mislio na sebe. Sudbina mu je bila da pogine na mjestu koje je oslobodio”.
Za izuzetne zasluge i nesebičnu hrabrost u ratu, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine posthumno mu je dodijelilo Orden heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata, 14. aprila 1994. godine.
Dodatno priznanje došlo je 1996. godine, kada je posthumno unaprijeđen u čin brigadira Armije RBiH – kao izraz priznanja njegovom vojničkom umijeću i herojstvu.
Enver Šehović, jedan od najsvjetlijih simbola sarajevskog ratišta, sahranjen je u haremu Alipašine džamije, uz svog saborca i prijatelja Safeta Zajku. Iza sebe je ostavio suprugu Zinetu i kćerku Dalilu, koje čuvaju uspomenu na njegovu žrtvu i ljubav prema domovini.