Rusko-bjeloruska vojna vježba “Zapad 2025” završila je bez eskalacije.
Umjesto toga, desilo se nešto iznenađujuće: vlasti u Minsku uspostavljaju veze sa Washingtonom. Kako razumjeti ovaj razvoj događaja?
Tokom posjete vojnoj vježbi u utorak, ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je da je u rusko‑bjeloruskoj vježbi “Zapad 2025” u proteklih pet dana učestvovalo ukupno “100.000 vojnika”.
Oni su na vodi, kopnu i u vazduhu uvježbavali strategije odbrane. Međutim, uvježbavano je i planiranje upotrebe nove ruske rakete srednjeg dometa “Orešnik”, koja može biti naoružana nuklearnim oružjem.
Zabrinutost država na istočnom krilu NATO‑a zbog moguće eskalacije bila je velika. Pred početak manevara mnogi ruski dronovi izazvali su uzbunu, od kojih je nekoliko oboreno nad poljskim zračnim prostorom.
Vojna vježba je završena bez daljnjih eskalacija – mada se može sumnjati da li je broj učesnika doista bio toliko velik kao što je Putin naveo, iako je, prema njegovom izlaganju, manevar održan na „ukupno 41” lokaciji između Barentsovog mora i Bjelorusije.
Prema navodima Kremlja, u vježbama su učestvovali i „vojni kontingenti” iz Indije, Bangladeša, Irana i, između ostalih, Burkine Faso i Malija. Indija je, prema saopćenju Ministarstva odbrane u New Delhiju, poslala svega 65 vojnika. Brojevi iz ostalih država nisu poznati, ali vjerovatno nisu bili znatno veći. A u Bjelorusiji je, prema riječima ministra odbrane, učestvovalo samo „6.000 bjeloruskih i 1.000 ruskih vojnika”.
Američki vojni posmatrači
Općenito, ponašanje bjeloruskih državnih predstavnika u proteklim danima predstavlja iznenađujući kontrapunkt Putinu. Dok je u Rusiji nastojanje bilo da se demonstrira moć i velika brojka, predsednik Aleksandar Lukašenko je nastojao smiriti situaciju:
„Nemamo namjeru da bilo kome prijetimo”, izjavio je Lukašenko.
Dok u Rusiji nisu bili dozvoljeni posmatrači, državni vrh u Minsku je omogućio novinarima i vojnim posmatračima da prisustvuju vježbama u blizini Borisova. Među pozvanima su bili i pripadnici vojski iz tri NATO države: Turske, Mađarske – i SAD.
Bilo je to prvi put od 2017. da su dvojica američkih vojnika bila prisutna kao posmatrači. Prema izvještaju New York Timesa, bjeloruski ministar odbrane Viktor Hrenjin ih je dočekao rukovanjem: „Ništa ne krijemo. Pokazaćemo vam šta god želite!” A zatim je naredio svojim podređenima da delegaciju povedu na „najbolja mjesta” kako bi sve mogli vidjeti.
“Ofanziva šarma”
Ovaj događaj je samo vrhunac razvoja koji se nazirao otkako je američki predsjednik Donald Trump ponovno stupio na dužnost 20. januara ove godine.
Samo sedam dana nakon toga, Lukašenko je oslobodio uhapšenu američku državljanku. Prema riječima političarke Kacjarine Šmacine iz washingtonskog instituta Lawfare, to je bio „proračunat gest da privuče pažnju Washingtona”.
Već u februaru su zvaničnici američkog State Departmenta otputovali u Minsk da razgovaraju o oslobađanju drugih političkih zatvorenika u Bjelorusiji.
Šablon se ponovio u junu 2025., kada je nakon posjete američkog specijalnog izaslanika Kita Keloga iz Bjelorusije pušteno još 14 političkih zatvorenika, među njima i poznati opozicionar Sergej Tihanovski, koji je planirao kandidaturu protiv Lukašenka na predsjedničkim izborima 2020. Uoči tih izbora došlo je do masovnih protesta, na koje je režim odgovorio snažnim represijama.
A prošle sedmice američki predstavnici ponovo posjetili Minsk. Ovoga puta su postignuli oslobađanje 52 uhapšena novinara i kritičara režima. Zauzvrat, SAD su ublažile postojeće sankcije protiv bjeloruske državne avio‑kompanije Belavia.
Šta od svega toga očekuju Trump i Lukašenko?
Koliko je ovo približavanje Minska i Washingtona zaista ozbiljno? „Predsjednik Trump očigledno vjeruje da mu Lukašenko može pomoći da Putina navede da okonča agresiju u Ukrajini i krene ka mirovnom procesu”, objašnjava DW‑u John Herbst, bivši američki ambasador u Kijevu, a sada direktor Evroazijskog centra u Atlantic Councila.
“Međutim, ne vjerujem da će se ta nada ostvariti.” Trump je više puta obećavao da će brzo okončati rat u Ukrajini, ali je često nailazio na prepreke u odnosima sa ruskim predsjednikom.
Aleksandar Lukašenko je pak politički i ekonomski gotovo potpuno zavisan od Putina. „Da, on je čvrsto u zagrljaju Kremlja”, kaže John Herbst, „ali bi volio da taj zagrljaj omekša, da ima više prostora za djelovanje – da ne mora uvijek samo ispunjavati Putinove želje i pokoravati se njegovoj volji. Lukašenko je oduvijek težio određenom približavanju Zapadu, posebno SAD‑u.”
U stisku Kremlja
Bjeloruski dugogodišnji lider je još od ruske aneksije Krima 2014. u više navrata nastojao da se u Washingtonu predstavi kao „manje zlo” u poređenju sa Putinom, piše Kacjarina Šmacina. Zato je bilo više kontakata između dvije administracije. Ipak, ostaje nejasno koliko je Lukašenko zaista ozbiljan u svojoj „ofanzivi šarma” prema SAD‑u – i koliko je nezavistan od Moskve.
Dakle, dok Donald Trump čeka da iskoristi Lukašenka kao partnera za pristup Putinu, sasvim je moguće da vlasti u Minsku igraju svoju ulogu u koordinaciji sa Moskvom.
John Herbst upozorava: „Lukašenko je zločinac. On vodi brutalni autoritarni režim. On je djelomično omogućio Putinovu agresiju u Ukrajini. Nema sumnje da je blizak partner Kremlja.”
Naravno, Lukašenko želi ublažavanje američkih sankcija prema Bjelorusiji. Ali to je mač sa dvije oštrice – posebno zato što su Rusija i Bjelorusija ekonomski čvrsto povezane: „U mjeri u kojoj Lukašenku krene bolje, to u konačnici pomaže i Putinu”, kaže Herbst.