Prije oko dvije sedmice, Katar nije mogao odgovoriti na izraelski raketni napad koji je izveden 9. septembra. Prema medijskim izvještajima, deset izraelskih borbenih aviona preletjelo je iznad Crvenog mora, pazeći da ne naruše zračni prostor drugih zemalja, prije nego što su lansirali balističke rakete u napadu poznatom kao “Over the horizon”.
Ove rakete se lansiraju u visoke slojeve atmosfere, pa se zatim vraćaju prema cilju. Meta su navodno bili članovi Hamasa koji su se sastali u luksuznoj četvrti Dohe kako bi razgovarali o mogućem prekidu vatre u Gazi.
U napadu je poginulo šest osoba, iako se vjeruje da one nisu bile direktna meta.
Poljuljano povjerenje
S obzirom na to da su rakete doletjele neočekivano, Katar se nije mogao efikasno odbraniti. Najvažnija zaštita Katara od Izraela zapravo nema nikakve veze sa sofisticiranim sistemima proturaketne odbrane. SAD, kao najvažniji saveznik Izraela, ima svoju najveću regionalnu bazu u Kataru i nedavno je toj zemlji dodijelio status „glavnog saveznika izvan NATO-a“.
Ali to, izgleda, nije bilo dovoljno da zaustavi Izrael u njegovom prvom poznatom napadu na jednu zaljevsku arapsku državu. To je ujedno i potez za koji su SAD potencijalno morale znati, piše Deutsche Welle.
– Izraelski napad poljuljao je povjerenje zemalja regije u njihove veze sa SAD i približit će ih jedne drugima. Ove naftne monarhije su previše slične, tako izravan napad na njihov suverenitet i osjećaj sigurnosti neprihvatljiv je za sve njih – napisala je Kristin Diwan, viša suradnica u Arab Gulf States Institute u Vašingtonu, nedugo nakon napada.
Kao rezultat toga, vladari u Perzijskom zaljevu nastavljaju potragu za većom strateškom autonomijom i sve su odlučniji da se zaštite od rizika ovisnosti o SAD-u potvrdila je Sanam Vakil, direktorica programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku u Chatham Houseu, u autorskom tekstu za britanski Guardian.
Zbog svega toga, nedavno se sve više govorilo o formiranju „islamskog NATO-a“, odbrambenog saveza islamskih i arapskih država koji bi funkcionirao slično Sjevernoatlantskom savezu, odnosno NATO-u.
Na hitnom summitu, koji su organizirali Arapska liga i Organizacija islamske suradnje, egipatski su dužnosnici predložili zajedničke snage za arapske zemlje, nešto poput NATO-a.
U govoru na summitu, irački premijer Mohammed Shia al-Sudani pozvao je na kolektivan pristup regionalnoj sigurnosti. Šest članica Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) — Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati — saopćilo je da će aktivirati odredbu iz sporazuma o zajedničkoj odbrani potpisanog 2000. godine, prema kojoj se napad na jednu članicu smatra napadom na sve.
Razmjena podataka
Nakon hitnog summita, ministri odbrane država Zaljeva održali su još jedan sastanak u Dohi i dogovorili poboljšanje razmjene obavještajnih podataka i izvještaja o stanju u zraku, kao i ubrzano uvođenje novog regionalnog sistema za upozorenje od napada balističkim raketama. Također su najavljene i zajedničke vojne vježbe.
Iste sedmice je Saudijska Arabija objavila da ulazi u „strateški sporazum o međusobnoj odbrani“ s Pakistanom. Dvije su zemlje proglasile da će se „bilo kakva agresija odnosno napad na jednu od njih smatrati napadom na obje.“
To možda zvuči kao da se formira neka vrsta „Islamskog NATO-a“ radi suprotstavljanja Izraelu, ali stvarnost je ipak nešto drugačija, kažu poznavatelji prilika za DW.
– Savez po uzoru na NATO je nerealan, jer bi obavezao države Zaljeva na ratove koje one ne smatraju vitalnima za svoje interese. Nijedan vladar u zemljama Perzijskog zaljeva ne želi biti uvučen u sukob s Izraelom u ime, na primjer, Egipta – kaže Andreas Krieg, viši predavač na Školi za sigurnosne studije na King’s Collegeu u Londonu.
Ipak, stvari se mijenjaju nakon napada na Dohu, smatraju analitičari.
– Sigurnost u Zaljevu se dugo temeljila na modelu gdje u osnovi plaćate nekome drugome da se brine o vašoj zaštiti. Taj se mentalitet počinje mijenjati nakon napada na Dohu, iako vrlo sporo – nastavlja Krieg.
Umjesto „islamskog NATO-a“, svijet bi mogao vidjeti tzv. „format 6+2“, objašnjava Cinzia Bianco, stručnjakinja za zaljevske zemlje pri Evropskom vijeću za vanjskopolitičke odnose (ECFR). Izraz „6+2“ odnosi se na šest država-članica Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC), te na Tursku i Egipat.
Cinzia Bianco vjeruje da se o tom formatu vjerovatno razgovara i na marginama Opće skupštine UN-a ove sedmice.
– Ne radi se zapravo o aranžmanu tipa Članak 5 NATO-ugovora (o kolektivnoj odbrani) – rekla je ova stručnjakinja za DW, jer posvećenost država Zaljeva međusobnoj odbrani nije tako čvrsta kao kod članica NATO-a.
– Vjerovatnije je da se radi o kolektivizaciji sigurnosnih i dodbrambenih stavova i, možda, što je najvažnije, o slanju poruke odvraćanja Izraelu – dodala je Bianco.
Vojna pomoć izvana
Format „6+2“ ima više smisla od „Islamskog NATO-a“, nastavlja Krieg. Turska je najpouzdaniji nezapadni partner za Zaljev, s vojskom stacioniranom u Kataru još od 2017. i stvarnim kapacitetom za brzo djelovanje u krizama, tvrdi ona.
– Egipat je složeniji slučaj. Ima vojni kapacitet, ali se u nekim zaljevskim prijestolnicama sumnja u njegovu pouzdanost.“ A i ako je format „6+2“ doista na stolu, sve će se događati polako i diskretno, primjećuju i Krieg i Bianco za DW.
Također je moguće da će države Zaljeva, koje su dugo bile ovisne o SAD-u, pokušati proširiti odbrambene veze s drugim zemljama.
– Sigurno postoje i drugi akteri, poput Rusije i Kine, koji su spremni zamijeniti SAD. Ali malo je vjerovatno da će bilo koji vanjski akter preko noći zamijeniti SAD – kaže Sinem Cengiz, istraživačica na Katarskom univerzitetu.
Uostalom, države Zaljeva to ne bi željele, dodaje Bianco. One i dalje ovise o američkoj vojnoj tehnologiji. Naprimjer, nakon napada na Dohu, Katar je tražio nova jamstva od SAD-a da su i dalje njihovi partneri.
– Važno je napomenuti i da SAD zapravo nikada nisu bile otvoreno protiv ovakve regionalizacije odbrane. One su zapravo uvijek poticale na stvaranje jedinstvene arhitekture balističke odbrane za zemlje Zaljeva – ističe Bianco.
Zapravo, više vojne integracije u Zaljevu moglo bi značiti i više SAD-a, jer su američki sistemi okosnica regionalne odbrane, objašnjava Krieg.
– Ali političko razmišljanje se promijenilo. Vašington se više ne smatra krajnjim jamcem sigurnosti, već partnerom čija je podrška uvjetna i transakcijska. Lideri Zaljeva prilagođavaju se ideji da SAD imaju interese, a ne saveznike, te nastoje izgraditi sigurnosni stup predvođen zemljama Zaljeva, što bi bio neki srednji put između Irana i Izraela – zaključuje Krieg.