Ako najjači politički lider u regionu – a to je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić – iskaže jasno i nedvosmisleno privrženost svoje zemlje Zapadu, odnosno EU i SAD, onda bi ta njegova posvećenost imala ogroman, pozitivan efekat po BiH i Kosovo, ocjenjuje u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Edvard Džozef (Edward Joseph), profesor Univerziteta Džons Hopkins (Johns), koji je bio u međunarodnim misijama na Balkanu tokom i nakon rata.
“Smatram da je predsjednik Vučić u prilici da povuče takav historijski i strateški potez. U tom slučaju, ostao bi upamćen u srpskoj historiji kao odlučni vođa. Vučić ima priliku da izdejstvuje riješenje za Srbe, kojim bi sačuvali svoje dostojanstvo i trajnu vezu sa Kosovom i, istovremeno, to bi osnažilo BiH. To može da učini ako želi. Međutim, ukoliko želi da nastavi da igra i na kartu Zapada i Rusije, Srbija će i dalje trpiti zbog te politike jalove dvosmislenosti”, ističe Džozef.
Još neizvjesno formiranje vlasti u BiH
RSE: Kako komentarišete činjenicu da su dogovoreni principi za formiranje Savejta ministara BiH tek devet mjeseci nakon izbora. Očito je da su domaći lideri bili pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice, prije svega EU, a vjerovatno i SAD. Da li će zaista uspijeti da formiraju vladu u narednih 30 dana, ili će biti još prepreka?
Džozef: Tek treba da se vidi da li je riječ o istinskoj posvećenosti i sporazumu o formiranju vlade. Teško je zamisliti kako će Milorad Dodik prihvatiti dogovor koji, u stvarnosti, ispunjava uslove iz MAP-a (Akcioni plan na putu ka članstvu u NATO). Mada je postignut dogovor u načelu, moramo da sačekamo na detalje da bismo vidjeli da li je realno očekivati napredak BiH na putu ka članstvu u NATO, što je za nju ključno pitanje.
RSE: Očito je da su svi domaći lideri bili pod velikim pritiskom da se dogovore oko formiranja vlade, prije svega Dodik. Zašto su baš sada postigli kompromis poslje toliko odugovlačenja?
Džozef: Moramo tek da vidimo šta pomenuti sporazum znači u pogledu ispunjavanja kriterijuma iz MAP-a. Ja sam sumnjičav da li je to dogovor koji zaista omogućava ostvarenje pomenutog cilja.
Sasvim je jasno da Milorad Dodik sljedi politiku Moskve, a poslednje što ona želi jeste napredak regiona ka NATO-u, naročito nakon ulaska Sjeverne Makedonije i Crne Gore u ovu Alijansu, zatim gubitka njenog uticaja u Grčkoj. Dakle, napredak BiH ka NATO-u je posljednje što Rusija želi i Dodik će veoma pažljivo slijediti tu liniju.
RSE: Prema ovom sporazumu, BiH će promovisati i unapređivati odnose sa Sjevernoatlantskom alijansom, ali ne prejudicirajući buduće odluke u vezi članstva u ovoj organizaciji.
Džozef: To je veoma dvosmislena poruka, zbog čega sam zabrinut. Pominje se promovisanje odnosa, ali to nije svrha MAP-a. Potrebno je ispunjavanje kriterijuma koje ovaj dokument predviđa, odnosno reforme. Vidjećemo da li će RS pod vođstvom Milorada Dodika biti spremna na to.
RSE: Istovremeno, Dodik je izjavio da ako se sporazum o formiranju vlade ne realizuje u narednih 30 dana, to će značiti da je BiH u dubokoj ustavnoj i političkoj krizi, te da će doći u pitanje njen suverenitet.
Džozef: To je negativno držanje Milorada Dodika. Međutim, postoji šira istina, a to je da, bez obzira da li će sporazum o formiranju vlade biti primjenjen, BiH je već dugo u krizi. Ona stagnira, mladi masovno odlaze zbog besperspektivnosti. Međutim, lideri se ne hvataju u koštac sa ovom krizom. Dakle, nije riječ samo o Dodiku već i o posljedici paralizovane političke strukture koja nije spremna na reforme i ispunjavanje standarda EU i NATO.
Džozef: Kada je riječ o krizi u BiH, ona ne traje 20 i nešto godina. Počela je tek 2006, kada je otišao Pedi Ešdaun sa funkcije Visokog međunarodnog predstavnika a na njegovo mjesto došao Kristijan Švarc Šiling. BiH se do te godine ubrzano kretala ka funkcionalnoj državi. Dakle, nije tačno da ona ne može da bude funkcionalna. Tada je postojao pozitivan trend i čak je postojao prijedlog reformi, poznati kao “Aprilski paket”, koji bi dramatično poboljšao situaciju, ali je odbačen. U međuvremenu je došao novi Visoki međunarodni predstavnik (Šiling), koji je bio veoma pasivan, što je omogućilo Dodiku da se protivi promjenama i to traje 13 godina.
Drugo, u slučaju da bilo ko pokuša da se otcjepi od BiH, to bi dovelo do rata. Dakle, nezamisliv je raspad BiH bez nasilja.
Stoga, da bi se pronašao izlaz iz ovog ćorsokaka neophodan je mnogo veći međunarodni pritisak i angažman nego sada, preij svega SAD, jer EU nije u stanju da riješi strukturne probleme sa kojima se BiH suočava.
RSE: Dodik bi to vjerovatno želio, ali uviđa da nije pogodan trenutak za to. S druge strane, lider HDZ Dragan Čović vodi politiku stvaranja trećeg entiteta, što dodatno razgrađuje BiH. S treće strane, pak, ima mišljenja da bošnjački lideri svojim unitarističkim stavom ne uvažavaju kompleksnost zemlje. Kako, dakle, riješiti tu kvadraturu kruga?
Dodik možda čeka na ostvarenje scenarija o razmeni teritorija na Kosovu, što bi bilo zeleno svjetlo da slijedi slični kurs podjele u BiH.
Džozef: Mislim da nije moguće pronaći riješenje za tu kvadraturu kruga bez odlučnijeg uključivanja SAD. Dosadašnji, povremeni agnažman EU to ne osigurava, pogotovo zbog vakuma u Briselu dok se čeka stupanje na scenu novog vođstva evropskog bloka. S druge strane, Rusija nastoji da iskoristi tu situaciju. Doduše, ona je izgubila znatan dio uticaja u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Grčkoj i jedino ga ima među Srbima. Kina je sve prisutnija.
U međuvremenu, domaći lideri u BiH bi morali da učine mnogo više na privlačenju investicija i stvaranju povoljnijeg ambijenta kako bi podstakli mlade da ostanu, a ne da jednostavno iz nje masovno odlaze.
Odvratiti etničke ‘rođake’ od opasnih scenarija
RSE: Kada je riječ o Dodikovoj strategiji, on nastoji da kupi vrijeme računajući da će BiH biti sve nefunkcionalnija, što bi jednoga dana možda omogućilo ostvarenje njegovog cilja o otcepljenju. U međuvremenu, pokušava da poveže status RS-a sa pozicijom Kosova. Hoće i on istrajavati na tom stavu, ili bi u nekom trenutku pod pritiskom međunarodne zajednice mogao da promeni kurs?
Džozef: Ne bih želeo da komentarišem Dodikovu strategiju. U svakom slučaju nije usmjerena na poboljšanje situacije i bolju budućnost BiH. Kada je riječ o zalaganju HDZ za treći, hrvatski entitet, slažem se da bi to još jedan korak ka podjeli zemlje, što bi, naravno, Dodik pozdravio. Stoga je obaveza zemalja garanta Dejtonskog sporazuma – mislim na Hrvatsku i Srbiju– da odvrate svoje etničke “rođake” u BiH od ovog opasnog pravca delovanja.
Na kraju, Dodik možda čeka na ostvarenje scenarija o razmjeni teritorija na Kosovu, što bi bilo zeleno svjetlo da sljedi slični kurs podjele u BiH. Zbog toga takozvano riješenje o razgraničenju Srbije i Kosova nije pravo i može biti opasno i po BiH.