Nakon potpune invazije na Ukrajinu 2022. godine, Kremlj je preusmjerio veliki dio svoje ratne strategije iz vojnog u informacijsko polje. Danas se rat više ne vodi samo tenkovima i raketama, već botovima, deepfakeovima, proxy medijima.
Piše: Oleksandr Levchenko, bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj
Nakon potpune invazije 24. februara 2022. godine, ruske medijske aktivnosti u zemljama EU postale su sofisticiranije i koordiniranije. Moskva je počela kombinovati tradicionalne metode rada, koristeći klasične propagandne kanale sa modernim alatima – mrežama proxy stranica i klonova, lokalizovanim Telegram kanalima, automatizovanim botnetovima, vještačkom inteligencijom za generisanje sadržaja i deepfakeovima, agentima uticaja, kao i subverzivnim finansijskim tokovima koji se maskiraju kroz offshore, kriptovalute i tranzitne jurisdikcije. Cilj Kremlja nije samo promovisanje proruskih poruka, već i fragmentiranje političkog i javnog konsenzusa u EU, potkopavanje povjerenja u NATO i institucije EU, slabljenje podrške Ukrajini i stvaranje „sive“ zone prihvatljivosti za normalizaciju odnosa sa Rusijom. Jasno je da se kontrolni centar ove informacione kampanje nalazi u Moskvi. Ruska propagandna mašina ne djeluje haotično, fokusirajući se na sistematsko i koordinirano promoviranje vlastitih poruka poput „sankcije više štete EU nego Rusiji“, „Evroazijski sigurnosni interesi zahtijevaju „realističan“ dijalog s Moskvom“, „Slaveni se bore protiv Slavena, a SAD od toga profitiraju“, šireći signale usmjerene na podjelu društva i promoviranje populizma u evropskim zemljama, posebno koristeći teme migracija, socijalne iscrpljenosti i kulturnog identiteta. Strateški prioriteti propagandnih materijala prilagođeni su evropskoj publici, gdje se poruke Kremlja prepakiraju u prihvatljiv oblik za lokalnu publiku. To se radi korištenjem deepfakeova, mreže duplih stranica, kupovine lojalnih informacionih platformi i govornika, proxy medija i infrastrukture s masovnom lokalizacijom sadržaja u Telegramu/X, saradnje s desničarskim političkim snagama i „korisnim stručnjacima“ te napada na ugled tradicionalnih zapadnih medija. Na pozadini smanjenja programa podrške saveznicima od strane SAD-a i finansiranja vlastitog sistema informacione sigurnosti, stalno povećanje potrošnje Kremlja na propagandne kampanje i njihova sistemska priroda stvara ozbiljnu neravnotežu u globalnom informacionom okruženju. Za evropske zemlje, a posebno istočne Evrope, ovo predstavlja ozbiljnu prijetnju, jer slabi otpornost demokratskih institucija, povećava ranjivost na dezinformacijske napade i otvara mogućnost Rusiji da utiče na formiranje javnog mnijenja, rezultate izbora i donošenje političkih odluka. Najnoviji ilustrativni primjer takvog rada bili su parlamentarni izbori u Moldaviji. Prema Bloombergu, Moskva je razvila plan miješanja u parlamentarne izbore u Moldaviji kako bi oslabila vladajuću proevropsku stranku PAS i kompromitovala kurs zemlje ka EU. U tu svrhu, ruske specijalne službe organizovale su kupovinu glasova, uključujući dijasporu, fabrikovanje kompromitujućih materijala, provodile dezinformacijske kampanje na Telegramu, TikToku i Facebooku, te regrutovale mlade ljude i predstavnike kriminalnih krugova da organizuju provokacije na dan glasanja i nakon njega. Ove operacije koordinirale su strukture pod kontrolom Kremlja. Finansiranje je dolazilo preko moskovskih banaka. Rusi su pokušali ne da uvjere ni u šta, već da dezorijentišu moldavskog birača koji bi potencijalno mogao podržati evropski kurs, kako ne bi izašao na glasanje, izgubio orijentaciju i, istovremeno, da proruski birač, iako malobrojniji, bude mobiliziran i disciplinovan. Ali Kremlj nije postigao svoj cilj: Moldavija je na izborima odabrala proevropsku opciju. To se dogodilo jer je Kišinjev uspio odoljeti Moskvi teškim metodama koje sama EU tako često nema.
Ključnu ulogu u takvim kampanjama Kremlja igraju simpatizeri i populistički političari, koji, svjesno ili ne, postaju prenosioci ruskih poruka. Neki od njih imaju direktne kontakte s ruskim strukturama, drugi jednostavno grade vlastiti rejting na antisistemskoj retorici. Njihovi govori u parlamentima ili medijima stvaraju iluziju „alternativnog mišljenja“ koje legitimizira proruske stavove kao dio demokratske debate. Političari koje kontrolira ili su lojalni Kremlju igraju nekoliko uloga: širenje proruskih stavova u nacionalnim parlamentima, stvaranje „političke nadgradnje“ za informativne kampanje i kanale pristupa državnim resursima ili medijima. Uloga bivše njemačke kancelarke Angele Merkel posebno je važna za razumijevanje, jer je upravo tokom njenog mandata Njemačka blokirala ulazak Ukrajine i Gruzije u NATO, produbila svoju energetsku ovisnost o ruskom plinu podržavajući Sjeverni tok i stvorila dugoročnu prijetnju povećanja ruskog utjecaja i pritiska na Evropu. Nakon što je podnijela ostavku na funkciju, Merkel je dosljedno branila vlastitu politiku. Na primjer, u oktobru 2022. godine izjavila je da „ne žali“ zbog posljedica svoje energetske politike prema Rusiji, a u intervjuu za Die Zeit objasnila je da su sporazumi iz Minska navodno bili „pokušaj da se Ukrajini da vremena“, teza koju je ruska propaganda koristila u vlastitim interpretacijama. U svojim memoarima, ona je također opravdala blokiranje Akcionog plana za članstvo Ukrajine u NATO-u 2008. godine navodeći rizik od ruske eskalacije. Opet, ovo je argument koji Kremlj sistematski promovira kako bi legitimizirao svoje „pravo veta“ na proširenje Alijanse. Njeni komentari, dati u oktobru 2025. u intervjuu za mađarski kanal Partizán, također su upečatljivi. Angela Merkel je izjavila da su Poljska i baltičke zemlje blokirale njenu inicijativu za direktne pregovore EU s Putinom 2021. godine, što je, po njenom mišljenju, bio jedan od faktora koji su doprinijeli daljoj eskalaciji i potpunoj invaziji Ruske Federacije. Ovu verziju događaja Moskva je odmah javno odobrila. U međuvremenu, spomenute izjave bivše kancelarke, koje ne odgovaraju mnogo stvarnosti, izazvale su znatno negodovanje u Poljskoj i baltičkim zemljama.
Oko svakog „javnog izloga“ Kremlja djeluje široka mreža agenata utjecaja – think tankovi, javne organizacije, blogeri, konsultanti, bivši obavještajci. Oni osiguravaju proizvodnju sadržaja, njegovu distribuciju putem lokalnih kanala i legalno pokriće finansijskih tokova. Sam Kremlj je stvorio ili “kupio” mnoge zapadne lidere javnog mnjenja, blogere i stručnjake za mnogo novca. Američki ili evropski komentatori lojalni Rusiji sistematski se pojavljuju u RT/Sputnik projektima, na YouTube kanalima povezanim s Moskvom ili prijateljski nastrojenim prema njoj, te u javnim diskusijama Valdai foruma. “Meka moć” Kremlja ne djeluje samo kroz “korisne idiote” i rusku dijasporu, već i kroz mrežu institucija poput “Rossotrudnichestvo”, koja otvara svoja službena predstavništva u raznim zemljama pod nazivom “Ruski dom”. Na prvi pogled, ovo je kulturna diplomatija. Ali u stvarnosti, to je važno sredstvo utjecaja koje koriste lokalne lobističke i komunikacijske strukture u korist interesa Kremlja. U stvari, “Ruski dom” je središte gdje se propaganda i lokalni proruski aktivisti presijecaju. Nije iznenađujuće da se ova platforma sve češće naziva infrastrukturom ruskog utjecaja pod krinkom “narodne diplomatije”. Za promociju vlastitih poruka, Kremlj koristi ne samo vlastite medijske resurse, već je bilo i slučajeva kada je Moskva „u mraku“ koristila ugledne međunarodne novine, postavljajući na njihove stranice autorske ili reklamne članke s komentarima ili mišljenjima koja su korisna za Rusiju. Općenito, prokremaljski materijali se distribuiraju širom svijeta od SAD-a ili Francuske do mnogih zemalja globalnog juga. Na primjer, mreža utjecaja koju su Rusi stvorili u Evropi je vrlo velikih razmjera. Posebno je aktivna u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Poljskoj i Mađarskoj. Moderna ruska informativna kampanja ne bi mogla postojati bez korištenja digitalne infrastrukture. Upravo na društvenim mrežama odvija se najintenzivnija faza širenja prokremaljskih poruka. Farme botova, automatizirane mreže za ponovno objavljivanje, lažni računi na X, Facebooku, TikToku i Telegramu stvaraju utisak masovne podrške određenim političkim stavovima ili društvenim diskusijama, koje su zapravo pažljivo planirane. Sve se više koriste tehnologije generiranja slika i videa zasnovane na umjetnoj inteligenciji, što otežava provjeru sadržaja i omogućava stvaranje uvjerljivih, ali potpuno izmišljenih priča. U 2025. godini pojavilo se više od tri stotine novih stranica, prerušenih u regionalne medije u SAD-u, Kanadi, Njemačkoj, Francuskoj i Norveškoj. Imaju ruske korijene, sistem za proizvodnju lažnih slika i korištenje vlastitih jezičkih modela zasnovanih na Meta Llama 3, što omogućava generiranje deepfakeova koje je sve teže razlikovati od stvarnih novinarskih materijala.
Informacijski rat je vrlo skupo zadovoljstvo. Međutim, Kremlj ne štedi novac na njemu. U 2019. godini, samo ruski državni mediji su primali oko 1,3 milijarde eura godišnje. Nakon potpune invazije na Ukrajinu, ovi budžeti su značajno porasli. Ako uzmemo u obzir skrivene kanale finansiranja, stvarna potrošnja na medije i informacijski utjecaj Ruske Federacije u 2025. godini prelazi 2,5 milijarde eura. U periodu 2026–2028. planirana je još veća potrošnja na propagandu – do 2,9–3 milijarde eura godišnje. Međutim, to nije sve, u ruskom budžetu postoji klasificirana stavka – „nacionalna odbrana“, koja također uključuje direktne subvencije zapadnim medijima. A to je još milijarde eura. Takve akcije Kremlja već imaju posljedice. Za Evropsku uniju, one su dublje nego što se na prvi pogled čine. Svi moraju shvatiti da suprotstavljanje ruskim dezinformacijama ne može biti samo privremeni odgovor, već dugoročna borba koja zahtijeva transparentnost u finansiranju medija, kontrolu političkih donacija, nezavisnu provjeru činjenica, povećanu digitalnu pismenost i međunarodnu saradnju u istraživanju ruskih informacionih operacija. Bez ovih koraka, rizik da buduće političke odluke u Evropi neće biti određene stvarnim sigurnosnim prijetnjama, već rezultatima manipulativnih kampanja koje vodi Kremlj, samo će se povećati.