Hadžifejzović: „Rat, mart 1994. godine. U Frankfurtu sam, nakratko, nimalo dobrim povodom. Traži me Halid Bešlić. Sastajemo se u rano jutro u malom bosanskom hotelu. Nije spavao, koncert je završio prije samo par sati. Pričamo o ratu, Sarajevu, raji. Plače… U mali hotelski restoran, niotkud – dakle, iz Bosne – dolazi ranjenik na štakama. Mlad, tridesetak godina, toliko ranjen da je čudo da se drži za štake. Stidljiv, kulturan, treba mu pomoć, ali je ne traži. Neće da smeta, hoće da ide… Halid iz džepa vadi poveliku gomu para, maraka, i daje mu. Stidljivi borac – ranjenik tiho odlazi sa suzama.
Imam slobodu da ga pitam: ‘Koliko si mu dao?’
‘Sve.’
‘Sve od koncerta sinoć’ – kaže.
‘A koliko je bilo?’
‘Ne znam’ – veli.
‘Je li tebi išta ostalo?’
‘Nije.’
Ja sam ovo vidio, a oni koji su bili s njim stalno kažu da je stalno tako i davao… Nije znala lijeva ruka šta i koliko daje desna.”
Hadžifejzović: „Oktobar i novembar 1990. godine. Prije tačno, u dan tačno – 35 godina. Izborna kampanja pred prve, mi smo tada vjerovali – demokratske izbore. Halidov, Gljivin, izbor velike zvijezde Zere Cokoje, i moj izbor prije izbora bila je mala partija omladinaca – Savez socijalističke omladine – Demokratski savez. Ja vodim dio kampanje, Halid – megazvijezda koju traže sve velike stranke – guramo ono što je najčišće na političkoj sceni: omladinu, mlade, neiskvarene. Četrdeset dana – 48 gradova. Nevjerovatna i teška turneja. Halid vozi Golfa od Brčkog do Bijeljine – žurimo da ne zakasnimo… Pitam ga za one cure što, kao zrele šljive, padaju na zvijezde, a on o Sejdi, svojoj ženi. Prije 35 godina mi je rekao da nikada neće ostaviti svoju Sejdu. Nisam baš bio raspoložen da pričam o ženama, već o djevojkama, a on samo: ‘Sejda. Neću je nikada ostaviti, ali pjesmu ću ostaviti. Ne mogu više.’
I tako, 35 godina, sve do nekidan, svake godine je pričao: ‘Još ova pjesma, još ovaj album i toliko od mene.’ I onda nastavi. Nastavljao je zbog naroda, jer se to od njega očekivalo, tražilo. I to je to – davanje sebe.
Na toj turneji bilo je i traume. Vozi, pa pjeva, pa vozi, pa ne spava.
‘Spavaš li to, bolan, ne bio?’ – pitao sam ga prestravljen u tom Golfu.
‘Ma, jok – samo malo odmaram oči’ – kaže, a ne otvara oči.
Nikada nikoga nisam toliko zabavljao, nasmijavao kao njega u tim vožnjama na toj turneji, niti sam nakon te traume dao ikome da me više vozi, samo da ga zadržim budnog… Hoću reći da je taj život na estradi toliko težak, mogu reći i gadan, i da je sasvim suprotan od onog doživljaja publike – slava, ovacije, pare…”