Hanka Paldum: „Odlaskom Halida dosta toga se poremetilo! Nisam ni uspjela odbolovati rođenog brata, desi se odlazak Halida! To me dotuklo! Polomilo me! Ne mogu sebi doći! Odlaskom dragih osoba kao da odlazi dio nas! Halid je ostavio djela na koja možemo biti ponosni kao nacija! Otišao je velikan među velikanima! Halid mi je kao moj brat koji je otišao!
– Za vrijeme agresije mnogo štošta se izdešavalo čime se neki ne bi trebalo ponositi, nego bi se trebali stidjeti! Ceca je snimila pjesmu bez ičije dozvole! Poslije rata Mića je otišao u Beograd i tražio odštetu za pjesmu, ona i njen muž su to platili! Tako da je ona to pjevala, pjeva i dan danas!
-Meni su se mnogo pjesme nudile, ja to nisam mogla snimiti! Neke pjesme umjetnika čine identitetom, što to dirati?! S druge strane opet, lijepu pjesmu opet ne možemo staviti u okove! Jednog dana kad mene ne bude neko će te pjesme pjevati! Pa tako i ovo što je Ceca odradila, nemam ništa protiv! Sve što ostavimo u naslijeđe drugima, kao putokaz, edukaciju, to mi je najvažnije! Treba biti prirodan! Svaka priroda je lijepa! Tako treba da se odvajamo od svakodnevnice, blata i dna! Nameću nam neke agende, tuđe običaje, ne treba nam ništa tuđe! Tuđe, vidi, nauči, upoznaj… i reci: „To je tvoje i voli ga, al mene pusti da budem to što jesam!“ Kao takvi možemo da napravimo čuda!