Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o EU zajmu za Ukrajinu i ruskim hakerskim i špijunskim aktivnostima.
U nastavku u cijelosti donosimo njegovu novu kolumnu.
Evropska unija je odlučila da Ukrajini pruži finansijsku pomoć u obliku beskamatnog zajma od 90 milijardi eura za period 2026-2027.
Predsjednik Volodimir Zelenski zahvalio se liderima Evropske unije na tome. “Ovo je značajna podrška koja zaista jača našu otpornost”, rekao je Zelenski, dodajući da je važno da ruska smrznuta imovina ostane imobilizirana i da Ukrajina dobije garanciju finansijske sigurnosti za naredne godine. Takva odluka Evropske unije gura šefa Kremlja ka procesu pregovora i potpisivanju mirovnog sporazuma, s obzirom na to da će Kijev dobiti zagarantovano finansiranje za potrebe odvraćanja ruske agresije. Snovi Moskve o maksimalnom iskorištavanju situacije i vojnom pritisku na Kijev, budući da bi Ukrajina mogla ostati bez evropske finansijske pomoći, u odsustvu američke pomoći godinu dana, mogu ostati samo snovi.
Debata u Evropskom parlamentu o proruskoj špijunaži
U međuvremenu, Deutsche Welle je izvijestio da su tokom debate u Evropskom parlamentu (EP) o „Slučajevima proruske špijunaže u EP“, njeni učesnici izjavili da je potrebno stvoriti posebno tijelo koje bi istražilo umiješanost nekih zastupnika u špijunske aktivnosti u korist stranih država, posebno Rusije. „Ruski režim vodi rat ne samo protiv Ukrajine, već i protiv naših zemalja i demokratskih institucija – ne uz pomoć oružja, već novcem u kovertama“, rekao je češki zastupnik u Evropskom parlamentu iz Evropske narodne stranke Tomasz Zdechovsky. Nazvao je ovakvo stanje stvari prijetnjom sigurnosti EU. „Jesu li ovo izolovani slučajevi ili samo vrh ledenog brijega? Nećemo znati dok ne dođemo do dna problema“, rekao je holandski zastupnik u Evropskom parlamentu iz grupe Zelenih Rainier van Lanschot. Predložio je stvaranje tijela za parlamentarnu etiku i davanje Evropskom parlamentu prava da provodi istrage. „Tek tada ćemo moći saznati koliko je daleko otišlo ovo miješanje i da li ga je moguće zaustaviti“, siguran je van Lanschot.
U Evropskom parlamentu nedavno je izbilo nekoliko špijunskih skandala, posebno oko bivših i sadašnjih zastupnika u Evropskom parlamentu. Optužbe za preveliku lojalnost Moskvi i širenje proruskih narativa najčešće se pripisuju zastupnicima iz lijevo orijentisanih i krajnje desničarskih političkih grupa. Na primjer, u proljeće 2024. godine, istraživački novinari objavili su priču u kojoj optužuju letonsku zastupnicu u Evropskom parlamentu Tatjanu Ždanok za dugogodišnju saradnju sa ruskom FSB-om. U novembru 2025. godine, bivši zastupnik u Evropskom parlamentu Nathan Hill osuđen je na 10,5 godina zatvora u Velikoj Britaniji zbog primanja mita u zamjenu za lobiranje za političke interese Rusije u Evropi i širenje narativa o Ukrajini koji su bili povoljni za Moskvu. Sadašnji zastupnik u Evropskom parlamentu, političar iz njemačke desničarske populističke stranke Alternativa za Njemačku (AfD) Peter Bystron, optužen je za primanje mita od ruskih predstavnika i aktivnost na prokremljskoj medijskoj platformi Glas Evrope dok je bio član Bundestaga.
Rusija koristi Evropski parlament kao platformu utjecaja
Za Rusiju, Evropski parlament je strateška platforma utjecaja putem kojim Moskva pokušava direktno da se miješa u proces donošenja odluka u EU. Cilj Kremlja je oslabiti jedinstvo Evropske unije koristeći zastupnike kao prenosioce njenih narativa kako bi stvorio unutrašnje podjele. U kontekstu rata protiv Ukrajine, ruska špijunaža u Evropskom parlamentu dio je šire hibridne ratne strategije Moskve usmjerene na potkopavanje demokratskih institucija. Rusku špijunažu u Evropskom parlamentu treba posmatrati kao dio dugoročne strategije prodiranja u evropske centre donošenja odluka. Kremlj godinama ulaže u političke veze, korupciju i informacioni uticaj, čekajući trenutak krize.
Istovremeno, svaki slučaj proruske špijunaže u Evropskom parlamentu nanosi udarac ugledu institucije. Shodno tome, odgovor EU ne bi trebao biti jednokratan, već sistemski. Krajnje desne i krajnje lijeve političke snage u Evropskom parlamentu često djeluju kao politički saveznici Kremlja, otvoreno kritikujući sankcije protiv Rusije i blokirajući pomoć Ukrajini. Upravo su te grupe najspremnije da emituju narative o „miru po svaku cijenu“, „ratnom umoru“ i „odgovornosti Zapada“. Njihove aktivnosti stvaraju povoljno okruženje za ruski utjecaj, čak i bez direktne špijunaže. U tom smislu, ideološka simpatija prema Moskvi često obavlja istu funkciju kao i obavještajni rad.
Inicijativa za stvaranje posebnog tijela za istraživanje špijunskih aktivnosti u Evropskom parlamentu znači prelazak na sistemsku politiku samoodbrane institucija EU. To ukazuje na to da su zastupnici u Evropskom parlamentu svjesni unutrašnjih rizika i da su spremni da ne skrivaju problem, već da se protiv njega bore institucionalno.
Sistematski odgovor EU i koordinacija službi
Ovaj potez šalje signal i građanima EU i vanjskim akterima da će se infiltracija agenata utjecaja tretirati kao sigurnosno pitanje. Jačanje borbe protiv ruske špijunaže u Evropskom parlamentu nemoguće je bez dublje koordinacije između nacionalnih sigurnosnih službi država članica EU. Razmjena obavještajnih podataka, dogovoreni standardi istrage i zajednički mehanizmi odgovora izbjegli bi situaciju u kojoj pojedinačne zemlje ostaju „slaba karika“.
EU se postepeno približava potrebi stvaranja punopravnog nadnacionalnog kontraobavještajnog tijela za zaštitu svojih institucija od vanjskog uplitanja. Za razliku od mehanizama koordinacije, takva struktura bi imala vlastite analitičke i istražne ovlasti i djelovala bi nezavisno od političkih ciklusa pojedinačnih država. Njena pojava bi značila institucionalno priznanje da je hibridno ratovanje Rusije dugoročna prijetnja koja zahtijeva stalan i sistematičan odgovor.
Ruske hakerske grupe i prijetnja SAD-u
Dana 18.12.2025., web stranica Risky objavila je članak o aktivnostima dvije ruske državne hakerske grupe – CyberArmyofRussia_Reborn i NoName057(16) – usmjerenih protiv Sjedinjenih Američkih Država. Prema podacima Ministarstva pravde i finansija SAD-a i CISA-e, ove grupe stvaraju, finansiraju i njima upravljaju ruske državne strukture, posebno vojna obavještajna služba – GRU. Stvorene su kako bi prikrile državne sajber napade kao navodnu javnu aktivnost.
Uprkos niskom nivou tehničke kompetencije članova grupe i ograničenoj direktnoj šteti do sada, sama priroda napada ukazuje na ozbiljne rizike. Hakeri neselektivno intervenišu u sve ranjive operativne sisteme bez obzira na logiku i posljedice. Napadaju vodosnabdijevanje, prehrambenu industriju i druge kritične infrastrukturne objekte Sjedinjenih Država. Čak i primitivne metode koje koriste hakeri pod kontrolom ruskih obavještajnih agencija imaju potencijal da izazovu ozbiljne nesreće ili štetu stanovništvu.
Ruska Federacija, koristeći slabo obučene, ali brojne grupe, snižava prag za korištenje sajber napada na civilne objekte. Širenje informacija o posljedicama napada u javnom prostoru dio je psihološkog uticaja Rusije na američko društvo. Za Sjedinjene Američke Države, prijetnja leži u sistemskoj prirodi aktivnosti ovih grupa.
Dakle, Moskva koristi praksu stalnog sajber pritiska u “sivoj zoni” između rata i mira. Korištenje hakera daje Ruskoj Federaciji priliku da negira direktnu odgovornost i izbjegne neposredne posljedice. Rusija normalizuje upotrebu nedržavnih, polukontrolisanih sajber grupa za napad na civilnu infrastrukturu, što destabilizuje situaciju i provocira druge države koje se protive Sjedinjenim Državama i Zapadu da preduzmu slične akcije.
Sajber napadi Ruske Federacije dešavaju se u uslovima dugoročne geopolitičke konfrontacije sa Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim saveznicima. Od svoje potpune invazije na Ukrajinu, Rusija sve više koristi asimetrične instrumente uticaja, uključujući sajber operacije niskog intenziteta. Takve akcije omogućavaju Moskvi da vrši pritisak na svoje protivnike bez rizika od direktne vojne eskalacije.
Međunarodno pravo o mehanizmima odvraćanja u sajber prostoru ostaje nerazvijeno, što stvara povoljno okruženje za takve operacije. Sjedinjene Američke Države, kao država sa razvijenom i decentralizovanom infrastrukturom, posebno su atraktivna meta. Moskva takođe pažljivo prati odgovor Washingtona na manje incidente, testirajući granice onoga što je prihvatljivo.
U širem međunarodnom kontekstu, takve prakse bi mogle usvojiti i druge države, doprinoseći daljoj militarizaciji sajber prostora. Za Sjedinjene Američke Države to znači život pod stalnim sajber pritiskom čak i u nominalno mirnodopsko vrijeme. Ruska upotreba hakerskih napada na civilnu infrastrukturu postavlja opasan presedan. Rusija pokazuje da takve akcije mogu biti redovne i gotovo nekažnjene, što potkopava međunarodne norme odvraćanja u sajberprostoru.
Niska kompetentnost ruskih hakera povećava rizik od nekontrolisanih posljedica. Ometanje rada operativnih sistema kritične infrastrukture može uzrokovati nesreće ili smrtne slučajeve. Stoga se Sjedinjene Države suočavaju s prijetnjom ne samo namjerne eskalacije, već i katastrofe zbog amaterizma, što otežava planiranje adekvatnog odgovora.