Bosna i Hercegovina je “zauzela” mjesto druge najkorumpiranije države u Evropi, rečeno je Feni iz Transparency Internationala u BiH, na molbi da prokomentiraju kako je godina koja je na izmaku protekla sa aspekta borbe protiv korupcije.
Naime, prema nalazima Indeksa percepcije korupcije, koji analizira percepciju korupcije u javnom sektoru, te pozicionira 184 zemlje na osnovu trinaest nezavisnih studija i anketa stručnjaka i poslovnih subjekata, Bosna i Hercegovina je započela 2025. godinu sa najgorim rezultatom u posljednjoj deceniji.
Bosna i Hercegovina je zabilježila značajan pad rezultata i nalazi se na 114. mjestu od 180 zemalja svijeta, te je zauzela mjesto druge najkorumpiranije države u Evropi.
Bosna i Hercegovina ovaj rezultat “ostvaruje” zahvaljujući tome da djeluje kao država u kojoj postoji privid demokratije i u kojoj je narušen integritet izbornog procesa.
Stranke na vlasti sve otvorenije koriste prakse netransparentnog finansiranja kampanja te manipulišu pravilima izbornog procesa kupovinom glasova, zastrašivanjem i zloupotrebom javnih resursa. Ovome smo svjedočili u kampanji 2024. ali na prijevremenim izborima u RS 2025.
Također, bitna zamjerka se odnosi na pravosuđe u Bosni i Hercegovini, koje je izloženo političkom pritisku, zbog čega uglavnom nije sposobno da procesuira i sankcioniše javne zvaničnike koji zloupotrebljavaju svoj položaj.
“U ovoj godini naši donosioci odluka nisu uspjeli da donesu dva ključna zakona u oblasti pravosuđa koja se očekuju, a prijedlozi koji su trenutno u opticaju ne ispunjavaju preporuke Venecijanske komisije prvenstveno o mjerama za sprečavanje sukoba interesa, transparentnosti, nezavisnosti i borbe protiv korupcije. Pa čak ni postojeće odredbe o imovinskim kartonima i interesima u pravosuđu se ne primjenjuju dosljedno”, kažu iz Transparencyja za Fenu.
Sama pravosudna zajednica se umnogome usprotivila ovim procedurama i tražila preispitivanje istih pred ustavnim sudom te zaštitu ličnih podataka. Od pravosuđa se očekuju konkretne mjere na suzbijanju korupcije i organizovanog kriminala, ali takvih neriješenih afera je u našem društvu u 2025. bilo mnogo, a ono što ih karakteriše je da su sve višemilionske. Na njih pravosuđe “glasno šuti”.
“Sve je nekako počelo sa ‘Viaductom’ zbog kog smo izgubili više od 110 miliona maraka, a ovu godinu završavamo sa gubitkom još oko 240 mil. Za otkup vlastitih prirodnih bogatstava od ruskog oligarha Rašida Serdarova. Uzmemo li pri tome izvještaj Pravobranilaštva BiH od prije nekoliko mjeseci koje je na zahtjev Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH procijenilo da nam prijete međunarodni sporovi čija ukupna vrijednost premašuje milijardu KM, situacija se ne čini uopšte blistava, pogotovo jer je riječ većinom o koncesionim ugovorima u kojima druga strana apsolutno nije izvršila svoje obaveze”, navode iz Transparencyja.
Budući da je riječ o eksploataciji prirodnih dobara, treba podsjetiti da je zaključak Transparency International, kao globalnog pokreta, da korupcija sve više utječe na sposobnost država i društava da zaštite životnu sredinu i aktiviste koje se bore za njeno očuvanje.
Veći stepen korupcije primjetan je u državama sa slabijim mjerama zaštite životne sredine, gdje propisi, ako i postoje, ne mogu da se sprovode na adekvatan način. Razlog tome je korupcije koja podriva institucije zadužene za regulaciju i nadzor nad životnom sredinom.
“Mi tome svjedočimo svakodnevno u svim gradovima i mjestima širom Bosne i Hercegovine gdje je posljednjih mjeseci zrak toliko nezdrav da se ne preporučuju izlasci iz zatvorenih prostora za brojne osjetljive grupe društva. Brojne afere koje su potresale bh. javnost su ostale bez institucionalnog odgovora, što i ne čudi, jer BiH funkcioniše kao hibridni režim u kojem su demokratske forme i mehanizmi odgovornosti formalno uspostavljeni i to samo dijelom, ali je funkcionisanje sve četiri dimenzije – demokratskog procesa, procesa donošenja odluka, sistema odgovornosti i raspodjele javnih resursa, snažno uslovljeno partikularnim interesima”, rečeno je Feni.
Političke partije kao ključni generator nepravilnosti i zarobljavanja institucija ostvaruju efektivnu kontrolu nad distribucijom javnih resursa čime relativizuju funkcionalnost ključnog mehanizma političke odgovornosti – izbornog procesa, a proces donošenja odluka ostaje suštinski neinkluzivan, bez utemeljenja u strateškom pristupu i u vrlo ograničenoj mjeri potkrijepljen pokazateljima te nerijetko predstavlja puki formalnoproceduralni okvir za transmisiju partikularnih interesa političkih partija u formalne odluke.