Božić se često opisuje kao vrijeme dobrote, ali gesta jednog mladog britanskog para prije tačno 50 godina zauvijek je promijenila ne samo njihov, već i jedan drugi život.
Rob i Dianne Parsons 23. decembra 1975. godine u svom domu u Cardiffu pripremali su se za praznike kada su začuli kucanje na vratima. Na pragu je stajao muškarac s vrećom za smeće u jednoj i smrznutom piletinom u drugoj ruci, piše BBC Wales.
“Rekao sam: uđi.”
Rob je u njemu nejasno prepoznao Ronnieja Lockwooda, mladića kojeg je povremeno viđao kao dječak i prema kojem je uvijek bio ljubazan jer su mu rekli da je “malo drugačiji”. “Pitao sam ga: ‘Ronnie, što je s piletinom?’, a on je odgovorio: ‘Netko mi je to dao za Božić.’ Tada sam izgovorio riječ koja je promijenila sve naše živote”, prisjeća se Rob. “Nisam ni sam siguran zašto sam je rekao. Rekao sam: uđi.”
U to vrijeme, Rob je imao 27, a Dianne 26 godina. Osjetili su potrebu da preuzmu brigu o Ronnieju, koji je bio autističan. Skuhali su mu piletinu, omogućili mu da se okupa i dogovorili da ostane kod njih preko Božića. Ono što je počelo kao čin suosjećanja, preraslo je u jedinstveno prijateljstvo ispunjeno ljubavlju i kompromisima koje je trajalo 45 godina, sve do Ronniejeve smrti.
Prvi zajednički Božić
Rob i Dianne, koji su tada bili u braku tek četiri godine, zamolili su svoju porodicu da Ronnieju za Božić donese poklon, bilo da se radi o paru čarapa ili nekom kozmetičkom proizvodu. Željeli su da se osjeća što dobrodošlijim.
“Sjećam ga se i sada. Sjedio je za božićnim stolom, gledao te darove i plakao jer nikada nije doživio takav osjećaj ljubavi”, ispričala je Dianne. “Bilo je to uistinu nevjerovatno za gledati.”
Par je planirao da ga puste da ode dan nakon Božića, ali jednostavno nisu mogli da ga pošalju nazad na ulicu. Potražili su savjet od nadležnih institucija, no naišli su na birokratski zid. Centar za beskućnike rekao im je da Ronnie treba adresu kako bi dobio posao, ali da bi dobio adresu, trebao mu je posao. “To je začarani krug u kojem se nalaze mnogi beskućnici”, objasnio je Rob.
Teška prošlost
Ronnie Lockwood bio je beskućnik od svoje 15. godine. Smješten je u dom kao osmogodišnjak, a s 11 godina poslan je 300 kilometara dalje u ustanovu opisanu kao “škola za subnormalne dječake”, gdje je proveo pet godina.
“Tamo nije imao prijatelja. Nije imao socijalnog radnika koji ga je poznavao. Nije imao učitelja koji ga je poznavao,” rekao je Rob. Zbog tog iskustva, Ronnie je često pitao: “Jesam li učinio nešto loše?”, uvijek brinući se da je nekoga povrijedio.
Novi život u porodici Parsons
U početku je Ronnie bio povučen, teško je uspostavljao kontakt očima i malo govorio. “Ali onda smo ga upoznali i, iskreno, zavoljeli”, rekao je par. Pomogli su mu da se zaposli kao čistač i odveli ga u kupovinu nove odjeće, shvativši da još uvijek nosi onu koju je dobio kao tinejdžer.
“Nismo imali svoju djecu, osjećali smo se kao ponosni roditelji koji spremaju dijete za školu”, prisjetio se Rob. “Kad smo izašli iz trgovine, Dianne mi je rekla: ‘Zaposlio se kao čistač, a mi smo ga obukli kao da je glavni čovjek hotela Dorchester’,” nasmijao se.
Rob, koji je bio advokat, ustajao bi sat vremena ranije kako bi Ronnieja odvezao na posao. Jedne večeri, vidjevši Ronnieja kako se smiješi, upitao ga je što mu je tako zabavno. Ronnie je odgovorio:
“Robe, kad me ujutro voziš na posao, drugi me pitaju ‘ko je taj što te vozi u tom autu?’, a ja im kažem ‘oh, to je moj advokat’.”
Rob vjeruje da Ronnie nije bio ponosan što ga vozi advokat, već što ga napokon neko, u njegovim 30-im godinama, vozi na prvi dan posla.
45 godina zajedništva
Ronnie je imao svoje rituale na koje su se navikli, poput pražnjenja perilice posuđa svakog jutra. Iako se borio s čitanjem, svaki dan je kupovao lokalne novine. Svakog Božića darivao bi iste poklon-bonove, ali je svake godine s jednakim uzbuđenjem iščekivao njihovu reakciju.
Svoje slobodno vrijeme provodio je u lokalnoj crkvi, gdje je pedantno slagao stolice i prikupljao donacije. Jednom je došao kući u drugim cipelama – svoje je dao beskućniku kojem su bile potrebnije.
Kada se Dianne razboljela od sindroma kroničnog umora, bilo je dana kada nije mogla ustati iz kreveta. Tada je Ronnie, kako kaže, bio “izvanredan”. Preuzeo je brigu o njihovoj djeci, sinu Lloydu i kćeri Katie, pripremao im bočice i igrao se s njima.
“Dobar sam s djecom, ja jesam,” često bi govorio.
Zauvijek zajedno
Iako je suživot imao svoje izazove, uključujući i borbu s Ronniejevom ovisnošću o kockanju, porodica Parsons nije mogla zamisliti život bez njega. Djeca nikada nisu poznavala život bez Ronnieja.
“Bio je tu prije nego što su se rodili i bio je tu kad su odlazili sa svojom djecom,” rekao je Rob. Samo jednom su razmišljali o tome da mu pomognu pronaći vlastiti stan. Kada su mu to pokušali predložiti, ponovio je svoje poznato pitanje: “Jesmo li mi troje veliki prijatelji, zar ne?”
Rob je potvrdio: “I bit ćemo zajedno zauvijek, zar ne?” Nastala je kratka pauza. Pogledao je Dianne i rekao: “Da, Ronnie, bit ćemo zajedno zauvijek.” I bili su.
Ronniejevo nasljeđe
Ronnie je preminuo 2020. godine u dobi od 75 godina nakon moždanog udara. Zbog pandemijskih mjera, na sahrani je moglo biti samo 50 ljudi, ali Rob se šali da su “ulaznice bile traženije nego za koncert Coldplaya”. Primili su stotine izraza saučešća, od sveučilišnih profesora do nezaposlenih.
Nakon njegove smrti, novi društveni centar vrijedan 1,6 miliona funti, izgrađen uz crkvu Glenwood, nazvan je Lockwood House, u njegovu čast. Međutim, za završetak krova nedostajalo je sredstava.
“No, nisu se trebali brinuti,” rekao je Rob. U Ronniejevoj oporuci pronađen je iznos od 40.000 funti namijenjen dobrotvornim svrham.
“Gotovo do zadnjeg novčića, to je bio tačan iznos potreban za krov. Na kraju je beskućnik stavio krov nad sve naše glave,” rekla je Dianne.
“Ljudi nas pitaju kako se to dogodilo – 45 godina – ali iskrena istina je da se, na neki način, događalo dan po dan. Ronnie je donio bogatstvo u naše živote.”