U toku su najveći antivladini protesti u posljednjih nekoliko godina, no takve masovne demonstracije u toj zemlji nisu izoliran događaj, već konstanta društvenog konflikta između autoritarnih državnih elita i različitih dijelova društva.
U više od četiri decenije od rušenja šaha Reze Pahlavija, svaki val protesta bio je potaknut drugačijom kombinacijom ekonomskih teškoća, političke represije i društvenih zahtjeva.
Korijeni sukoba: Islamska revolucija
Korijen svih budućih sukoba bila je Islamska revolucija 1979. godine. Prethodili su joj protesti protiv šaha, koji su kulminirali masovnim demonstracijama širom zemlje i nasilnim obračunima sa sigurnosnim snagama, uz stotine poginulih.
„Crni petak“, 8. septembra 1978. godine, kada je u sukobima demonstranata i policije, tada pod Pahlavijevom kontrolom, ubijeno više od stotinu ljudi, smatra se tačkom nakon koje nije bilo povratka. Započeo je ustanak koji je doveo do kolapsa monarhije. Masovne demonstracije i štrajkovi različitih društvenih grupa – radnika, studenata i trgovaca – potaknuli su pad šaha Reze Pahlavija i uspostavu Islamske Republike pod vodstvom Ruholaha Homeinija.
Islamska revolucija donijela je promjenu koja je u potpunosti izmijenila društvene i ekonomske parametre zemlje. Od prozapadne i relativno otvorene države, Iran je postao teokratija u kojoj je vrhovni vjerski vođa, prema ustavu, iznad predsjednika države.
Prvi otpori i rat s Irakom
Prvi protesti protiv nove vlasti zabilježeni su već 1980. godine. Ženske organizacije pokrenule su masovne demonstracije protiv uvođenja obaveznog hidžaba. Vlast je privremeno odgodila primjenu zakona, ali je na kraju uspostavila strogo provođenje te mjere kao državne politike. Protesti su brutalno ugušeni.
Iste godine započeo je osmogodišnji rat s Irakom, nakon čega su protesti bilo koje vrste dodatno zabranjeni.
Ekonomske pobune devedesetih
Od 1992. do 1995. godine izbilo je više protesta zbog teške ekonomske situacije. U poslijeratnoj zemlji divljala je inflacija, uz snažan pad životnog standarda. Takozvana „pobuna siromašnih“ u Teheranu i Mašhadu brzo je ugušena.
Prema analitičarima, to je bio prvi znak da ekonomski protesti mogu ozbiljno destabilizirati režim.
Protesti mladih
Mnogo opasniji po vlast pokazali su se protesti mladih koji su zahtijevali slobodu govora i ponašanja, a najznačajniji su izbili 1999. godine.
Pobuna je započela kao snažan studentski otpor zabrani reformskog lista Salam i uvođenju stroge medijske cenzure. Brutalan noćni upad paravojnih formacija u studentski dom, tokom kojeg su studenti premlaćivani i bacani kroz prozore, šokirao je naciju i potaknuo masovne proteste u dvadesetak gradova.
Bio je to prvi put nakon revolucije 1979. godine da su mladi direktno doveli u pitanje autoritet vrhovnog vođe, zahtijevajući duboke političke promjene umjesto kozmetičkih reformi. Uprkos početnim nadama, tadašnji predsjednik Mohammad Hatami povukao se pred prijetnjama vojske, ostavljajući studente na milost i nemilost represivnom aparatu.
Režim je proteste ugušio masovnim hapšenjima i mučenjima, ali je time nepovratno izgubio povjerenje nove generacije obrazovanih Iranaca. Taj događaj označio je kraj vjere u reforme unutar sistema i postavio temelje za buduće radikalne ustanke protiv teokratije.
Protesti protiv Ahmadinedžada
Zeleni pokret iz 2009. godine izbio je kao masovni odgovor na sumnje u namještanje predsjedničkih izbora u korist ultrakonzervativca Mahmuda Ahmadinedžada.
Milioni Iranaca preplavili su ulice Teherana pod sloganom „Gdje je moj glas?“, u najvećim protestima od revolucije 1979. godine. Iako su vođe pokreta, poput Hoseina Musavija, zahtijevale reforme unutar postojećeg sistema, narodni bijes brzo je prerastao njihove umjerene ciljeve.
Režim je na mirne proteste odgovorio brutalnom silom, uz brojna ubistva i masovna hapšenja. Snimak smrti mlade Nede Agha Soltan postao je globalni simbol državnog terora i nepopustljivosti teokratskog režima.
Ovaj pokret ostao je upamćen kao trenutak kada je iranska srednja klasa definitivno prekinula emocionalnu vezu s vladajućom klerikalnom elitom.
Ekonomski protesti 2017–2019.
Val nezadovoljstva između 2017. i 2019. godine označio je zaokret narodnog bijesa s političkih sloboda na goli opstanak i osnovne životne potrebe.
Glavni okidači bili su nagli kolaps nacionalne valute i drastično ukidanje državnih subvencija za gorivo, što je preko noći osiromašilo milione građana.
Za razliku od ranijih pokreta srednje klase, u ovim protestima učestvovali su radnici i najsiromašniji slojevi društva iz unutrašnjosti zemlje, koji su se do tada smatrali bazom podrške režimu.
Vrhunac nasilja dogodio se tokom „krvavog novembra“ 2019. godine, kada su vlasti potpuno isključile internet kako bi u tajnosti provele brutalnu operaciju gušenja pobune. Sigurnosne snage ubile su oko 1.500 ljudi u samo nekoliko dana, što predstavlja jedan od najsmrtonosnijih događaja u historiji Islamske Republike.
Taj masakr stvorio je nepremostiv jaz između naroda i države, pretvarajući ekonomske zahtjeve u poziv na potpuno rušenje sistema.
Protesti zbog smrti Mahse Amini
Pokret pod sloganom „Žena, život, sloboda“ izbio je u septembru 2022. godine nakon smrti mlade Mahse Amini u pritvoru ozloglašene policije za moral.
Ono što je započelo kao spontani bijes brzo se pretvorilo u najdublju krizu Islamske Republike od njenog osnivanja. Protesti su ujedinili Irance svih etničkih grupa i društvenih slojeva.
Žene su postale predvodnice otpora javnim spaljivanjem marama i šišanjem kose, direktno napadajući ideološku srž režima i njegovu kontrolu nad privatnim životom. Državni aparat odgovorio je ekstremnom represijom, stotinama pogubljenja i hiljadama hapšenja, ali duh pobune nije ugašen i traje do danas.
Današnji protesti
Aktuelni protesti započeli su zbog ekonomske krize i općeg društvenog nezadovoljstva. Počeli su 28. decembra 2025. godine, nakon pada vrijednosti nacionalne valute, rasta inflacije i sve slabije kupovne moći građana.
U proteste su se uključili trgovci, studenti, radnici i srednjoškolci, a vrlo brzo su se zahtjevi pretvorili u otvorene pozive na političke promjene i odlazak državnog vrha, uz sve glasnije zahtjeve za promjenom državnog uređenja.
Početnim razlozima pridružili su se i ograničavanje slobode medija, hapšenja disidenata te represivne mjere protiv žena i manjina. Protesti su se proširili na sve pokrajine i gradske centre, od Teherana do manjih gradova. Vlast pokušava ugušiti nemire porukama da nijedan zahtjev neće biti ispunjen.
BBC i Reuters upozoravaju da su aktuelni protesti dosad najveći izazov režimu Islamske Republike. Analitičari ističu njihovu široku geografsku i društvenu zastupljenost, zbog čega je pokret duboko ukorijenjen i teško ga je ugušiti klasičnim represivnim sredstvima.
Protesti odražavaju akumuliranu frustraciju, posebno među mladima. Iran je jedna od „najmlađih“ država na svijetu: 42 posto stanovništva mlađe je od 25 godina. Drugim riječima, gotovo polovina zemlje rođena je nakon 2000. godine. Ta nova generacija traži drugačiji način funkcioniranja države.
Hoće li u tome uspjeti, zavisit će od dubine društvene mobilizacije i spremnosti režima na kompromis, a zasad nijedno od toga nije jasno.