Ime preko noći: politička odluka ili historijski povratak
Rasprava o imenu Bošnjak pojavljuje se u historijskom trenutku obilježenom ratom, raspadom Jugoslavije i pokušajima da se bosanski muslimani svedu na vjersku skupinu bez političkog subjektiviteta. Iako je već 1968. godine, na 17. sjednici CKSK BiH, priznato da su „Muslimani poseban narod“, a termin „Musliman“ uveden je kao nacionalna odrednica, osporavanja tog identiteta nisu prestajala ni tokom 1970-ih godina, kada su pojedini tvrdili da „muslimanska nacija nema smisla“ ili da je riječ isključivo o vjerskoj kategoriji.
U takvom kontinuitetu negiranja, Bošnjački sabor, održan 27. i 28. septembra 1993. godine u opkoljenom Sarajevu, predstavljao je politički odgovor na rat, etničko čišćenje i pokušaje brisanja nacionalne i državotvorne uloge bosanskih muslimana. Odluka da se naziv „Muslimani“ zamijeni imenom „Bošnjaci“ imala je za cilj osigurati historijski kontinuitet, političko priznanje i međunarodnu prepoznatljivost, ali je donesena bez neposrednog izjašnjavanja građana i šire javne rasprave, što otvara pitanje demokratskog legitimiteta i odnosa između političkih elita i društvene baze u procesu oblikovanja identiteta.
Iako su mnogi taj čin tumačili kao povratak historijskom identitetu, dio akademske i političke javnosti upozoravao je na rizik prelaska sa šireg religijskog na uži etničko-nacionalni okvir, koji može dodatno polarizirati društvo i otežati izgradnju građanskog društva nakon rata.
Emisija Face to Face sa Senadom Hadžifejzovićem iz 1996. godine dolazi u trenutku kada je rat formalno završen, institucionalne formalnosti i identitetske linije još nisu stabilizirane, kada se država tek pokušava sastaviti, a društvo je još uvijek istraumatizirano.
U studiju su se 1996. godine susreli Mustafa Imamović, istaknuti bosanskohercegovački historičar države i prava, profesor Rešid Hafizović, ugledni teolog i autor brojnih djela iz islamske filozofije, sufizma i komparativnih religija, Enes Karić, također teolog i književnik specijaliziran za tumačenje Kur’ana, te Šaćir Filandra, autor ključnih studija o bošnjačkom identitetu i stručnjak za politike identiteta.
Senad razgovor otvara pitanjem „kako se izjašnjavate“, pitanjem koje u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu otvara sva vrata. Nastavlja s provokacijom o tome da se identitet promijenio „preko noći“, što pogađa srž problema jer pokreće pitanje može li se kolektivno ime politički odlučiti, a da pritom ostane autentično.
Imamović na to odgovara historijskim razlaganjem raširene zablude, ukazujući na to da Bošnjak nije bilo „zabranjeno ime“ koje je neko ukinuo ili oteo, nego naziv koji je postepeno potisnut pod pritiscima modernizacije, imperijalnih režima i konkurentskih nacionalizama, i to kroz složenu sociološku dinamiku, a ne kroz jednu administrativnu odluku.
Imamović, međutim, nudi i posredničko rješenje: „bosanski Musliman“ kao paralelni naziv jer, kako kaže, ima „samozatajnu snagu“. To je bio pokušaj da se sačuva dvostruki kod identifikacije: jedan koji govori jezikom moderne nacije i u kojem se koristi ime Bošnjak, i drugi koji čuva memoriju dugog historijskog trajanja u kojem je religija bila dominantna oznaka kolektivnog razlikovanja, kroz imena musliman i muslimani iz Bosne.
Ako se Bošnjak čita kao musliman, gubi se inkluzivni potencijal
Karić dodatno pojačava argument moderniteta jer činjenicu da smo „jedini muslimanski narod“ koji je u jednom periodu preuzeo vjerski termin kao nacionalni i koristio ime Musliman s velikim M vidi kao historijsku anomaliju, a ne kao izraz autentičnosti. Pri tome ne negira vjerski identitet niti dovodi u pitanje „muslimana“ kao kur’anski i univerzalni pojam, nego tvrdi da je njegova nacionalizacija bila rezultat režimske politike.
Hafizović, međutim, uvodi i treću dimenziju koja se tiče unutrašnje legitimacije. Njegova skepsa nije antibošnjačka, već antiadministrativna, jer smatra da identitet koji dolazi „odlukom“, bez dubinskog društvenog usvajanja, ostaje krhak. On čak ističe da je taj kontinuitet „vrlo kratak“ i upozorava na postojanje „tihe fobije“ prema imenu Bošnjak među samim muslimanima.
Ovdje se razotkriva jedan od ključnih paradoksa postratne Bosne i Hercegovine: ime je istovremeno izvor oslobađanja i izvor nelagode. S jedne strane, ono znači izlazak iz okvira „vjerske skupine“ i ulazak u prostor političkog naroda.
S druge strane, ono nosi i nesigurnost jer se u ratom iscrpljenom i institucionalno razorenom društvu prelazi iz jezika navike i tradicije, u kojem je „musliman“ decenijama bio samorazumljiv, u jezik modernih nacija, u kojem „Bošnjak“ sredinom devedesetih još nema oslonac u stabilnim institucijama, obrazovanju, kulturi i zajednički usvojenoj priči o sebi.
Filandra u jednom trenutku „zateže“ raspravu do kraja. Bošnjaštvo za njega nije metafizika, nego politička i kulturna kategorija. On iznosi snažnu tvrdnju da su Bošnjaci svoje ime vezali za ime zemlje i da je, da nije bilo Bošnjaka, upitno šta bi bilo s imenom Bosne.
Filandra to donekle amortizira insistiranjem na tome da bošnjaštvo ne smije biti zatvoreno samo u vjerske okvire i da se moraju razlikovati nacija i vjera. To predstavlja klasičan problem odnosa građanske i etničke nacije, dilemu koja je i danas prisutna jer je moguće imati naciju shvaćenu kao političku zajednicu građana, ali i naciju koja se doživljava kroz prizmu krvi i porijekla. Filandra se jasno zalaže za prvu, otvoreniju opciju identiteta, ali istovremeno priznaje da je društvena realnost znatno složenija.
A gdje je tu Bosanac?
Karićev prilog o „pravoslavcima i katolicima“ dodatno produbljuje problem jer ukazuje na to da se u Bosni imenovanjem ljudi isključivo po vjeri njima oduzima nacionalno-građanski status. Time se razotkriva suština bosanske zamke u kojoj religija prečesto postaje zamjena za naciju, što proizvodi trajnu napetost oko pitanja ko je „narod“, a ko „zajednica“. Upravo na to upućuje i Imamovićev citat, preko Burijana iz 1906. godine, gdje se religija pojavljuje kao razdjelnica među nacijama.
Drugim riječima, na Balkanu su se konfesionalne linije historijski pretvorile u nacionalne granice, pa svaka rasprava o naciji gotovo neizbježno prerasta u raspravu o vjeri. Hafizović u toj tački ide najdalje: on vidi da je „Bošnjak“ u praksi sinonim za „musliman“ i zato predlaže „bosanski Musliman“ ili „Bosanac“ kao politički inkluzivniji naziv, potencijalno otvoren i za druge „rodoljube“.
Filandra to eksplicitno kaže kasnije: ostati na nivou „bosanski muslimani“ znači ostati neravnopravan; nacija koja hoće slobodu mora imati državu. U pozadini je jedno gorko iskustvo: ako si samo „vjerska skupina“, dobijaš vjerska prava; ako si nacija, tražiš političku ravnopravnost, a to je već pitanje države.
Imamovićev najjači doprinos leži u historijskoj mapi Bosne kao prostora u kojem je dugo postojao osjećaj zajedništva zasnovan na jeziku i porijeklu, ali su se tokom devetnaestog stoljeća, kroz administrativne i političke projekte, počela uvoditi i učvršćivati srpska i hrvatska nacionalna imena. On ne negira prisustvo pravoslavaca i katolika, ali osporava tezu da su današnje nacionalne identifikacije vječne i nepromjenjive, ukazujući na njihovu historijsku uvjetovanost.
Posebno je značajan njegov opis ideje integralnog bošnjaštva kod Topal-paše i Kállayja, kao i objašnjenje razloga njenog neuspjeha, koji vidi u sukobljenim nacionalnim projektima, snazi konfesionalnih institucija i imperijalnoj geopolitici.
Kállay u tom čitanju nije romantizirani prijatelj Bosne, već politički akter koji je djelovao iz interesa Monarhije, ali historija ponekad djeluje ironijski, pa i projekti nastali iz imperijalnih motiva mogu proizvesti sporedne efekte korisne za lokalnu državotvornost.
Imamović to iznosi gotovo hladno, priznajući da je nešto bilo dobro za Monarhiju, ali i potencijalno korisno za ovaj prostor.
Ipak, u emisiji je opisan kontinuitet bosanske posebnosti koji se može pratiti kroz kulturno pamćenje i političko iskustvo, što potvrđuju rukopisi s oznakama el-Bošnaki i el-Bosnevi, izlazak lista Bošnjak 1891. godine, franjevačka tradicija bosanstva, kao i činjenica da je u jednom historijskom periodu ime Bošnjak funkcioniralo kao šira, uključiva oznaka.
Između etničkog, građanskog i vjerskog okvira
Najzanimljiviji dio emisije jeste činjenica da već 1996. godine učesnici jasno vide dileme koje će Bosnu proganjati decenijama.
Ako „Bošnjak“ postane isključiva oznaka za muslimane, Bosna gubi šansu za širu i integrativniju identifikaciju. S druge strane, promoviranje identiteta „Bosanac“ kao jedinog zajedničkog naziva otvara rizik da on bude doživljen kao novi oblik unitarizma ili svojevrsni „jugoslavenski sindrom“, dok zadržavanje imena „Musliman“ vraća kolektivitet u okvire vjerske skupine, što u političkoj praksi olakšava svođenje identiteta na religiju i proizvodi osjećaj neravnopravnosti.
Filandra je u ovoj raspravi najdirektniji jer renominaciju iz 1993. godine tumači kao politički čin presudan za opstanak i Bošnjaka kao naroda i Bosne kao države, imajući u vidu da je u ratu i neposredno nakon njega ime Bošnjak funkcioniralo kao institucionalni odgovor na pokušaj da se bosanski muslimani svedu na vjersku skupinu bez političkog subjektiviteta.
Hafizovićev naglasak na unutarnjoj legitimaciji i Karićevo insistiranje na jasnoj razlici između vjere i nacije ne potkopavaju bošnjaštvo, nego ga pokušavaju zaštititi od vlastitih unutarnjih kontradikcija.
Upozoravajući na granice takvog razdvajanja i na napetosti koje ono neminovno proizvodi, emisija nudi neugodnu, ali korisnu lekciju: bošnjaštvo može biti stabilno samo ako se dosljedno provede sekularno razdvajanje nacije i vjere, kako Bošnjak ne bi automatski značilo vjernik. Tek iz te pozicije postaje smisleno govoriti o identitetu koji se ne iscrpljuje u etničkom ili konfesionalnom okviru, nego se veže za Bosnu kao političku zajednicu.