Kundurović: “Odbijamo da pogledamo ko smo mi, šta nas boli i šta možemo da popravimo. Uvijek je sud drugog važniji, nego kako se mi osjećamo. Provedemo pola života ne pogledajući ko smo mi. Mi na Balkanu se uvijek trudimo gledati sebe kroz tuđe oči, samim tim ne dobijemo sliku ko smo mi kroz svoje oči. Strah nas je pogledati u sebe. Strah nas je da je to egoistično. Učeni smo da više gledamo druge, nego sebe. Pogledati u sebe je preduslov kvalitetnog života. Važno je da smo uredu sami sa sobom. Pun sebe ne znači biti umišljen, to znači da si pun istinske radosti, spoznaje ko sam to ja. Kad sam puna sebe, puno više mogu dati zajednici. Ne treba da ližemo svoje rane u samoći.”
“Odlazak psihologu nije stid. Moramo se oglušiti šta će komšija reći. Da bi došao do istinski sretnog života čovjek mora umrijeti prije smrti nekoliko puta. Dešava nam se šutnja u kućama, ne počinje edukacija od medija, edukacija počinje od primarne porodice. Važno je intervenisati. Sjednite s djecom i izvucite zadnje atome snage da budete prisutni s njima. Bojali smo se nekad roditelja! Otac je nekad bio alfa i omega autoritet! Izgubili smo kompas! Današnji odgoj ne donosi mnogo toga dobrog! Pokušajmo poroditi, treću vrstu odgoja, a to je neki balans između starog i novog.” ističe Kundurović.