Savjetnica za medije predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, Suzana Vasiljević, u emisiji „Neispričano“ na Kurir televiziji otkrila detalje o početku svoje karijere, saradnji sa BBC-em, izvještavanju o 5. oktobru i početku rada u Ministarstvu unutrašnjih poslova.
Suzana Vasiljević govorila je o svojim studijama u Berlinu.
– U Berlinu sam prvi put bila početkom 1986. godine na raspustu sa mamom i sestrom jer mi je tetka živjela tamo. To je bilo pred kraj moje četvrte godine. Mnogo mi se dopadao grad, bez obzira što je zid postojao. Baš zbog tog zida je zapadni Berlin imao poseban status, to je bio centar svih događaja, kulturni i politički centar, grad koji je živio 24 sata dnevno – rekla je.
Vasiljević objašnjava da je onda majci rekla da želi da studira u Berlinu, iako nije znala njemački jezik. Tog ljeta je otišla na odmor sa tetkom i tetkom, a oni su joj rekli „ako sada ne kreneš sa nama, nikada nećeš doći“.
O Berlinu
– Ja sam do tada zaboravila da sam htjela da idem. U kolima sam do Zagreba plakala i govorila da neću da idem. Stigla sam u Berlin nevoljno, nisam znala jezik, samo nekoliko rečenica koliko je bilo dovoljno za sporazumijevanje u prodavnici, ali ne za fakultet. Počela sam da ga učim intenzivno. Odvajanje od kuće je bilo teško, iako sam bila sa tetkom i tetkom. Suočavanje sa činjenicom da živiš u četiri zida, ne samo u stanu, već i u gradu jer u istočnoj Njemačkoj je bilo policije, carinici sa psima ulaze u autobuse. Zapadni Berlin je tada bilo ostrvo slobode – kaže Vasiljević.
Onda se 1990. godine vratila u Beograd i upisala Fakultet dramskih umjetnosti. Kako kaže, očekivala je da bude odbijena i tu godinu provede na putovanju kroz Kinu sa svojim najboljim prijateljem:
– Bila sam primljena. Doselila sam se iz Berlina, popakovala se u kola drugarice. Devedesetih se već osjećalo da smo na ivici rata i svi su gledali da pobjegnu. Govorili su mi da nisam normalna što sam se vratila. Bila sam dijete, otišla sam iz Jugoslavije koja je bila nešto predivno, majka mi je iz Bosne i Hercegovine, otac iz Hrvatske, uvijek smo putovali između svih republika. Nisam mogla da zamislim da to više neće biti moguće, da su mi prijatelji u Zagrebu a ne mogu da ih vidim. Ja sam prava Jugoslovenka i dalje, iako ne postoji. Na televiziji u Berlinu je izgledalo strašno i rekla sam da se vraćam – kaže Vasiljević.
Tokom saradnje sa BBC-em Vasiljević kaže da je bilo ozbiljnih problema sa nadređenima koji su izbacivali novinare zbog loše napisanog izvještaja, ili zato što joj neko nije donio parfem.
– Kada smo radili emisiju o ženama koje su bile silovane tokom rata trebalo je prikazati sve tri strane. Odeš na hrvatsku ili muslimansku stranu, oni dovedu po 50 žena, a na srpskoj strani niko ne želi da priča. Znam da je bilo dosta zlonamjernih koji nisu htjeli da čuju našu stranu, ali BBC nije bio takav. Uvijek smo pokušavali da pokrijemo sve tri strane jer je dokumentarna redakcija takva – kaže Vasiljević.
Savjetnica predsjednika Srbije dodaje da je godinu dana provela u razgovorima sa sve tri strane pri pripremi filma „Umiranje u Jugoslaviji“. Prvih godinu dana bilo je 400 intervjuisanih, a u programu je završilo oko 60 njih.
– Uvijek smo provjeravali sve strane. Niko se nije žalio na taj serijal i niko nije rekao da su u pitanju lažne vijesti. Čak je i sud u Hagu tražio da koristi ovaj dokumentarac kao dokaz, što je BBC odbio, ali su znali da je istinito svjedočenje o nekom vremenu – kaže ona.
BBC je poslao Suzanu Vasiljević da sama izvještava o protestima u Srbiji:
– BBC nije vjerovao da će se desiti nešto 5. oktobra, nisu poslali dopisnika, a nisam mislila ni ja. U drugim redakcijama stranih medija takođe nije bilo novinara koji su to pokrivali. Ja nisam radila u njuzu, to nije bio moj posao. Kada je to krenulo, pozvali su me tog jutra i rekli da imaju informacije da će se nešto desiti. Ja sam sa malom kamerom izašla da slikam, nisam imala ni snimatelja. Bila sam ispred bine, sve je krenulo, ja u šoku i čudu se sakrijem ispod bine, što je bilo najgluplje jer je ta bina mogla da padne. Krenuo je ulazak u Skupštinu, paljevina, lomljavina, kordoni, trčanje. Bila sam sama, pokušavala sam da dobijem snimatelja i tonca koji su bili zarobljeni na RTS-u na Košutnjaku jer su tu tada radili. BBC me zvao, kaže mi da pokriva sve što može. Uspjeli su da preskoče ogradu i da mi se pridruže. Ušli smo u Skupštinu i bilo je gomila naoružanih ljudi, hrane po hodnicima, svi su bili preplašeni. Pitali su nas da li mogu da ostanem cijelu noć jer su dobili informacije da će Milošević poslati vojsku na Skupštinu. Rekli su možda ako je kamera tu neće poslati – ispričala je Vasiljević.
Saradnja s Dačićem
Vasiljević kaže da i dan-danas nije svjesna koliko je ovaj događaj bio opasan i važan. Tokom mandata premijera Vojislava Koštunice, Vasiljević je učestvovala u formiranju boljeg odnosa vlasti u Srbiji i stranih medija, iako sam Koštunica nije bio otvoren za ovu vrstu saradnje.
– Srbija je zahvaljujući promjenama dosta dobro ispraćena u međunarodnim medijima – kaže Vasiljević.
Ministarstvo unutrašnjih poslova je 2008. godine na svom čelu imalo Ivicu Dačića, a zadatak Vasiljević je bio promjena stava ljudi prema MUP-u koji je tada nosio burnu prošlost, kao i samog ministra.
– Mene je Dačić pitao zašto ne dođem da radim za njega. Rekla sam da ne mogu jer sam 15 godina života posvetila radeći na projektima protiv SPS-a. On je rekao da ne brinem, i rekao da nije bilo mene on bi bio portparol SPS-a, a ne bi vodio stranku. Konsultovala sam se sa prijateljima i pitali su me da li sam normalna. Rekla sam da ću vidjeti, a u jednom trenutku na vrata moje kancelarije u Vladi je pokucalo obezbjeđenje Ivice Dačića i rekli su mi da mi je poručio ako ne pođem s njima do njegove kancelarije, on će me uhapsiti, jer hoće da razgovara sa mnom. Rekao je da mu treba pomoć, da mi daje svu slobodu da napravim tim. Došla sam u biro koji je imao dva ili tri radnika koji nisu voljeli i nisu razumjeli medije, policija u civilu – kaže Vasiljević.
Ona objašnjava da je tada oformila tim radnika MUP-a koji su bili voljni da rade sa medijima, dovela ljude sa strane, a onda su počele obuke policijskih službenika za komunikaciju sa medijima i događaji za medije koji su bili svakodnevni.
– Prilikom prve konferencije su me pozvali i rekli da su novinari nadirali na istočni ulaz. Pitali su me: „Šta da im radimo?“ Ja sam rekla: „Pa streljajte ih, šta da im radite, dolaze na konferenciju.“ Mi nismo krenuli polako, krenuli smo na ‘udri’. Uspjeli smo da podignemo MUP na drugo mjesto iza crkve, čak je i vojska bila manje popularna institucija u tom trenutku. Dačićeva popularnost je otišla sa 5 na 15 posto.
Vasiljević kaže da je rekla Dačiću da problem SPS-a nije Srbija, već međunarodna zajednica.
– Rekla sam mu ako to promijenimo, sve smo uspjeli. On je na sedmičnom nivou imao susrete sa ambasadorima svih važnih ambasada. Kad god se nešto događalo zvali smo ih da ne misle da mi nešto krijemo. Ta komunikacija je bila dnevna. OSCE je bila nevjerovatna pomoć jer su nam rekli da je potrebno uraditi medijsku strategiju. Rekla sam da plate strane stručnjake i da ćemo mi to uraditi, da ne mogu sama – kaže ona.
Nakon rada u MUP-u, Vasiljević je nastavila rad za Srbijašume, a kaže da joj je tada teško palo slobodno vrijeme. Kako objašnjava, dok je posao za Ministarstvo unutrašnjih poslova bio dinamičan, veoma zahtjevan i iziskivao duge radne sate, rad u Srbijašume imao je fiksno radno vrijeme koje se završava u tri, zbog čega je ona došla u dilemu kako da potroši ostatak svog dana.