Moskva je oduvijek nastojala u svojoj propagandi objasniti zašto bi stalno trebala otimati strane teritorije i zemlje.
Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajini.
„Treći Rim“ je vjerski i politički koncept koji je u 16. stoljeću formulirao monah Filofej Pskovski, prema kojem je Moskva navodno nasljednik Rimskog carstva i Bizanta. Doktrina tvrdi da je Moskva posljednji, pravi centar pravoslavnog svijeta i da „ne bi trebalo biti četvrtog“. Prema toj ideologiji, Prvi Rim je pao, Drugi Rim – Konstantinopolj – pao je zbog izdaje pravoslavlja, a Moskva je postala Treći Rim, centar „prave vjere“.
Levchenko navodi da je ova ideja korištena za potkrepljivanje pretenzija Moskovske države na ulogu branitelja cjelokupnog pravoslavlja i za opravdanje carske ekspanzije. Iako je koncept nastao u 16. stoljeću, stoljećima je aktivno korišten u oblikovanju ruske ideologije velikih sila i kasnije ugrađen u ideju „ruskog svijeta“ kao sastavni dio ruske fašističke ideologije – rusizma. Putinovo okruženje, ističe Levchenko, shvatilo je ovu doktrinu kao političko oružje za provođenje ekspanzionističke politike, prvenstveno prema drugim pravoslavnim državama.
Historijske činjenice
Koliko su ove tvrdnje neosnovane, prema Levchenku, potvrđuju brojne historijske činjenice. Moskvu je, kao mali grad, 1147. godine osnovao knez Jurij Dolgoruki, rođen u Kijevu, sin velikog kneza Kijevskog Vladimira Monomaha. Kijev se, s druge strane, kao centralni grad na spoju dva najveća saveza slavenskih plemena – Anta i Sklavina – spominje još 482. godine.
Kijev je osnovan na viševjekovnim slavenskim teritorijama i nije samo najstariji, već i najveći grad slavenskog svijeta. Levchenko podsjeća da su Moskva i Sankt Peterburg osnovani na historijski ugro-finskim teritorijama. U 11. i 12. stoljeću Kijev je bio drugi najveći grad u Evropi i centar najveće evropske države tog vremena – Kijevske Rusi, koju su Mongoli i Tatari uništili 1240. godine.
Kako piše Levchenko, Moskva je osnovana na teritoriji na kojoj je milenijumima živjelo neslavensko stanovništvo, na granici ugro-finskog plemena Merja i baltskog plemena Goljad. Direktni potomci Balta su današnji Litvanci i Latvijci, dok u finsko-ugarske narode spadaju Finci, Mađari, Estonci i brojni narodi evropskog dijela Rusije i Sibira.
Slaveni su na teritoriju modernog evropskog dijela Rusije došli tek sredinom 8. vijeka, sa teritorije istočne i sjeverne Poljske, i to u relativno malom broju. Za razliku od toga, Slaveni su na teritoriju današnje Češke i Slovačke došli sa prostora Ukrajine krajem 5. vijeka, a na Balkan u 6. vijeku – također sa ukrajinskih teritorija. Prema Levchenku, pradomovina svih modernih Slavena nalazi se na prostoru današnje centralne, sjeverne i zapadne Ukrajine te istočne i sjeverne Poljske.
Zbog toga je, ističe autor, tvrdnja da su moderni Rusi „najveća slavenska braća“ historijski netačna. Moderni Rusi, navodi Levchenko, imaju snažne etničke slojeve ugro-finskih, baltičkih i tatarskih naroda, dok je najveći slavenski utjecaj došao od Poljaka – činjenice koje se u Rusiji rijetko spominju.
Kako je Moskva izrasla uz Zlatnu Hordu
Nakon poraza Kijevske Rusi 1240. godine nastala je tatarska država Zlatna Horda, koja je obuhvatala sve teritorije bivše Kijevske Rusi. Levchenko ističe da Moskva tada nije imala nikakvu značajnu ulogu i da je tek 1263. godine postala centar male kneževine.
Uspon Moskovske kneževine, prema Levchenku, bio je direktno povezan sa saradnjom moskovskih kneževa s tatarskim kanovima. Moskovski vladari su podmićivali kanove, prikupljali poreze u njihovo ime i pomagali u uništavanju kneževa koji su pružali otpor okupatorima. Tako je, kako piše Levchenko, Moskva širila svoju teritoriju izdajući ideju Rusi, dok su se patrioti uništavali.
Levchenko povlači direktnu liniju između historijskih osvajanja Moskve i savremenih zločina u Ukrajini. Podsjeća na masakre tokom osvajanja Kazana, kada je, prema svjedočenjima, rijeka Volga pocrvenjela od krvi ubijenih civila, ali i na djelovanje paravojnih jedinica sličnih današnjem Wagneru.
Autor navodi da su slični obrasci nasilja ponavljani kroz stoljeća – od Baltika do Balkana, a kulminaciju vidi u savremenoj ruskoj agresiji na Ukrajinu. Posebno izdvaja opsadu Mariupolja, gdje je, prema njegovim riječima, poginulo oko 80.000 civila – „deset Srebrenica odjednom“.
Levchenko ističe da Rusija ne dozvoljava međunarodnim organizacijama da sprovedu nezavisna istraživanja, dok su civili masovno umirali zbog nestanka grijanja, vode i struje. Podsjeća i na bombardovanje Dramskog pozorišta u Mariupolju, gdje je u jednom trenutku poginulo oko 1.000 ljudi, među njima veliki broj djece.
Kijev kao nova meta
Prema Levchenku, plan Kremlja danas je da Kijev pretvori u „drugi Mariupolj“. Konstantnim napadima na energetsku infrastrukturu, grad od tri miliona stanovnika često ostaje bez grijanja, struje i vode, što autor ocjenjuje kao još jedan ratni zločin za koji će rukovodstvo Kremlja odgovarati pred međunarodnim sudovima.
Historija se može ponoviti
Posljednji put ukrajinske i poljske snage zauzele su Moskvu 1618. godine. Levchenko upozorava da narodi koji zaborave historiju i ponižavaju druge mogu ponovo doživjeti da se točak historije okrene.
„Danas historijski slavenski Kijev nastavlja borbu protiv agresije historijski ugro-finske Moskve“, zaključuje Oleksandr Levchenko.