Američki izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner ulaze u odlučujuću fazu pregovora s Iranom o njegovom nuklearnom programu, noseći sa sobom maksimalističke zahtjeve Washingtona i suočeni s političkim pritiskom unutar vlastite administracije i Kongresa. Pregovori, koji su već počeli u Ženevi, odvijaju se u atmosferi nepovjerenja, ali i uz svijest da bi mogli predstavljati posljednju diplomatsku šansu prije moguće vojne eskalacije.
Demontaža nuklearnih postrojenja
Prema američkim zvaničnicima, pregovarački tim SAD-a namjerava jasno staviti do znanja da Iran mora u potpunosti demontirati ključna nuklearna postrojenja u Fordowu, Natanzu i Isfahanu. Uz to, od Teherana se traži da preda sve zalihe obogaćenog uranija. Washington insistira i na trajnom karakteru eventualnog sporazuma, bez vremenskog ograničenja, kako bi se izbjegla situacija iz sporazuma iz 2015. godine, koji je omogućio postepeno ukidanje restrikcija. Taj sporazum, poznat kao Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja (JCPOA), Donald Trump je povukao tokom svog prvog mandata, uz obrazloženje da nije spriječio Iran da dugoročno razvije nuklearne kapacitete.
Američki zahtjevi dolaze ubrzo nakon što je Trump u svom govoru o stanju nacije upozorio da Iran nastavlja razvijati tehnologije koje bi mu mogle omogućiti izgradnju nuklearnog oružja i interkontinentalnih balističkih raketa, što Teheran odbacuje kao neutemeljene optužbe.
Istovremeno, Washington pokušava održati diplomatski kanal otvoren, iako je paralelno rasporedio značajne vojne kapacitete u regiji, uključujući nosače aviona, borbene avione i sisteme proturaketne odbrane. Trump je već upozorio da bi, u slučaju neuspjeha pregovora, vojna opcija mogla postati realnost. Iran je odgovorio da bi svaki napad smatrao povodom za širok odgovor, što dodatno povećava uloge pregovora u Ženevi.
Iranska strana, s druge strane, ne odustaje od svog prava na obogaćivanje uranija, ali pokušava ponuditi kompromisna rješenja. Među prijedlozima koji su se pojavili su značajno smanjenje nivoa obogaćivanja, privremena obustava programa ili uspostavljanje regionalnog konzorcija za preradu nuklearnog materijala. Ipak, mnogi od tih scenarija zasad ostaju na nivou teorijskih opcija, posebno nakon što je iranski nuklearni program pretrpio ozbiljna oštećenja tokom prošlogodišnjeg sukoba s Izraelom i SAD-om.
Američka pozicija ostaje čvrsta – cilj je potpuno ukidanje iranskog programa obogaćivanja uranija. Ipak, pojedini zvaničnici priznaju da bi Washington mogao razmotriti ograničene ustupke, poput dozvole za rad istraživačkog reaktora u Teheranu za medicinske svrhe. Takva mogućnost, međutim, nailazi na snažan otpor unutar američkog političkog establišmenta. Senator Lindsey Graham otvoreno je odbacio svaku ideju kompromisa koji bi Iranu ostavio i minimalne kapacitete za obogaćivanje.
Dodatni problem
Dodatni problem predstavlja pitanje sankcija. Iran očekuje značajno ekonomsko olakšanje kao dio sporazuma, dok SAD zasad nudi samo ograničene ustupke, uz mogućnost njihovog postepenog proširenja ako Teheran pokaže dugoročnu spremnost na poštivanje obaveza.
Iako Washington ima šire sigurnosne brige, uključujući iranski raketni program i podršku regionalnim saveznicima i milicijama, trenutni pregovori fokusirani su prvenstveno na nuklearno pitanje. Neki američki zvaničnici smatraju da bi postizanje čak i ograničenog sporazuma moglo predstavljati važan prvi korak, dok drugi insistiraju na sveobuhvatnom rješenju koje bi obuhvatilo sve aspekte iranske vojne moći.
Američki državni sekretar Marco Rubio potvrdio je zabrinutost zbog razvoja iranskih balističkih raketa dugog dometa, naglasivši da odbijanje Teherana da o tom pitanju uopće pregovara predstavlja ozbiljnu prepreku. Ishod pregovora u Ženevi tako će u velikoj mjeri odrediti hoće li dugotrajni sukob između Washingtona i Teherana ostati u okvirima diplomatije ili prerasti u otvorenu konfrontaciju.