Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj Oleksandr Levchenko za Face.ba piše o ruskoj podršci Iranu i vojnoj saradnji Moskve i Indije.
U nastavku u cijelosti donosimo njegovu novu kolumnu.
Rusija ostaje u iranskom nuklearnom programu
Rusija preko „Rosatoma“ pomaže Iranu da ne izgubi pozicije u nuklearnoj sferi upravo u trenutku kada Sjedinjene Američke Države pokušavaju raketnim udarima, sankcijama i izolacijom suziti mogućnosti Teherana. Ovdje nije važna samo retorika, već i ono što Moskva stvarno radi na terenu. Nakon djelimične evakuacije na lokaciji u Bušeru ostalo je oko 450 radnika „Rosatoma“, dok je još 150 evakuisano preko Armenije, ali radovi na drugom i trećem energetskom bloku nisu zaustavljeni. Naprotiv, čelnik „Rosatoma“ Aleksej Lihačov jasno je dao do znanja da ovaj pravac i dalje ostaje prioritet za korporaciju. To znači da se Moskva ne drži samo unosnog ugovora, već se svjesno učvršćuje u jednoj od najosjetljivijih sfera iranske države. Ovo nije jednokratna priča: Rusija je već izgradila prvi energetski blok u Bušeru, a važeći sporazum omogućava izgradnju do osam blokova. Prošle godine strane su također objavile sporazum vrijedan 25 milijardi dolara o izgradnji četiri nova energetska bloka ukupne snage 5 gigavata, kao i memorandum o malim nuklearnim elektranama.
Upravo tu nastaje problem za SAD. Dok Vašington pokušava oslabiti Iran, Moskva mu pomaže da zadrži jedan od ključnih stubova državne stabilnosti. Zbog toga svaki naredni korak SAD protiv iranske nuklearne infrastrukture postaje skuplji, rizičniji i politički složeniji.
Nuklearni projekti kao dugoroška strateška veza
Rusko-iranska nuklearna saradnja odavno se ne svodi samo na jedan projekat ili jedan ugovor. Takvi sporazumi djeluju dugoročno jer vezuju državu ne samo za samu izgradnju, već i za gorivo, tehničko održavanje, obuku kadrova i stalno prisustvo stručnjaka na licu mjesta. Upravo zato za Teheran to nije samo pitanje energetike. To je i način da ne ostane bez vanjskog oslonca u jednoj od najosjetljivijih sfera u trenutku kada je pod pritiskom sankcija, napada i izolacije.
Kroz ovakve projekte Rusija se dugoročno učvršćuje u važnom dijelu iranskog državnog sistema i dobija mogućnost da utiče na situaciju ne povremeno, već kontinuirano. Zbog toga nuklearne veze između Moskve i Teherana treba posmatrati šire od same energetske saradnje. To je jedan od načina na koji Rusija pomaže Iranu da izdrži spoljašnji pritisak i izbjegne potpunu izolaciju.
Rusko prisustvo povećava političku cijenu američkog pritiska
Rusko prisustvo na iranskim nuklearnim objektima dodatno otežava SAD svaki tvrđi scenarij pritiska oko te infrastrukture. Kada u toj sferi ostaju radnici „Rosatoma“ i nastavljaju se radovi na novim blokovima, svaka eskalacija više nije povezana samo s Iranom već i s ruskim faktorom. To povećava političku i sigurnosnu cijenu novih poteza Vašingtona. Iran tako dobija dodatni nivo zaštite upravo tamo gdje bi SAD željele djelovati oštrije.
Neobustavljeno učešće „Rosatoma“ u iranskim projektima slabi samu logiku američke izolacije Teherana. Kada velika državna korporacija Rusije ne napušta osjetljivi sektor čak ni tokom rata, to pokazuje da režim potpune političke i ekonomske toksičnosti Irana ne funkcioniše bez izuzetaka. Takav signal vidi ne samo Teheran, već i drugi međunarodni akteri. Zbog toga SAD teže održavaju strogu i nedvosmislenu liniju međunarodne izolacije Irana.
Podrška Rusije utiče i na unutrašnje ponašanje iranskog rukovodstva. Kada ključni spoljašnji partner ne odstupa u trenutku sukoba, Teheran ima manje razloga da se plaši potpune usamljenosti pod spoljnim pritiskom. To smanjuje spremnost iranskog režima na ustupke koje od njega zahtijevaju SAD. Američki pritisak tako slabi već na nivou političkih kalkulacija samog Irana.
Moskva šalje signal saveznicima u regionu
Odluka Moskve da ne obustavi osjetljivu nuklearnu saradnju s Iranom šalje važan signal čitavom Bliskom istoku. Ona pokazuje da je Rusija spremna ostati uz saveznika čak i u trenutku direktne eskalacije i da se ne povlači tamo gdje su ulozi visoki. Za regionalne aktere to izgleda kao demonstracija izdržljivosti i političke pouzdanosti. U takvom kontekstu američki pritisak više se ne doživljava kao instrument koji automatski ruši protivničke režime.
Nuklearna saradnja s Iranom daje Moskvi još jedan instrument u širem nadmetanju sa SAD. Što dublje Rusija ulazi u ključne iranske sektore, to više mogućnosti ima da komplikuje manevre Vašingtona ne samo u regionu, već i u širem političkom nadmetanju. Iran u toj shemi postaje ne samo partner već i dodatna tačka pritiska na američke interese. To stvara novi čvor napetosti za Bijelu kuću koji ne može biti ignorisan.
Indija kao ključni kupac ruskog naoružanja
Rusija također zadržava visok nivo izvoza naoružanja u Indiju kao instrument zaobilaženja američkih sankcija i otežavanja partnerstva između Vašingtona i Nju Delhija. Ruska Federacija i dalje obezbjeđuje oko 40% ukupnog uvoza oružja u Indiju, što je čini glavnim dobavljačem za drugog najvećeg uvoznika oružja na svijetu. U periodu od 2021. do 2025. godine Indija je realizovala 8,2% svjetskih nabavki naoružanja. Očuvanje ovako obimne vojno-tehničke saradnje omogućava Moskvi da podrži svoj vojno-industrijski kompleks i nadoknadi dio gubitaka izazvanih sankcijama i padom izvoza u druge regione.
Indija je historijski jedno od ključnih tržišta za rusko naoružanje, što Kremlju donosi stabilne prihode, tehnološko partnerstvo i politički uticaj u regionu. Istovremeno, Indija ostaje važan strateški partner SAD u politici obuzdavanja Kine u Indo-pacifičkom regionu. Nastavak velikih kupovina ruskog oružja stvara rizik strateške zavisnosti indijskih oružanih snaga od ruskih sistema i standarda, a istovremeno ima i strateške posljedice za SAD jer ograničava vojnu interoperabilnost Indije sa američkim sistemima i bezbjednosnim strukturama.
Osim toga, ruski ugovori omogućavaju Moskvi da zadrži vojno-tehnički uticaj u Južnoj Aziji uprkos međunarodnoj izolaciji zbog rata protiv Ukrajine. Vojno-tehnička saradnja uključuje i zajedničke rusko-indijske projekte razvoja oružja, uključujući krstareću raketu BrahMos, što dodatno produbljuje tehnološke veze između dvije zemlje. Takva saradnja Moskve i Nju Delhija ograničava mogućnosti SAD da plasiraju sopstvene sisteme naoružanja na indijskom tržištu.
Istovremeno, rusko prisustvo na ključnom tržištu oružja u Indo-pacifičkom regionu smanjuje efikasnost američke sankcione politike. U širem geopolitičkom kontekstu to daje Kremlju dodatne instrumente uticaja na odnos snaga u regionu koji je prioritetan za SAD.
Dugogodišnja vojno-tehnička saradnja Moskve i Nju Delhija
Vojno-tehnička saradnja između Indije i Rusije ima dugu historiju koja potiče još iz vremena Sovjetskog Saveza. Decenijama je Moskva bila glavni dobavljač oružja za indijske oružane snage i isporučivala većinu ključnih sistema, uključujući borbene avione i sisteme protivvazdušne odbrane. Istovremeno, Indija pokušava diverzifikovati svoje nabavke i aktivno sarađuje s drugim velikim izvoznicima naoružanja, uključujući SAD.
Indija ima jednu od najvećih vojski na svijetu i aktivno modernizuje svoje oružane snage kao odgovor na bezbjednosne izazove iz Kine i Pakistana. Globalno gledano, ruski izvoz naoružanja posljednjih godina se smanjio zbog sankcija i gubitka dijela tržišta, ali Moskva pokušava zadržati tradicionalne partnere, među kojima je i Indija.
Rusko oružje kao prepreka američkoj strategiji
Za SAD je Indo-pacifički region jedan od glavnih pravaca strateške konkurencije s Kinom. Zbog toga Vašington nastoji produbiti odbrambenu saradnju s Indijom i povećati izvoz američkih sistema naoružanja. Međutim, očuvanje bliskih vojno-tehničkih veza Indije s Rusijom otežava formiranje jedinstvenog bezbjednosnog sistema u regionu. Pored toga, velike nabavke ruskih sistema mogu potpasti pod američke sankcione mehanizme, što stvara dodatne političke napetosti između partnera.
Ruski ugovori slabe efekat američkih sankcija
Kupovine oružja od strane Indije obezbjeđuju značajne prihode ruskoj odbrambenoj industriji. U uslovima sankcija to pomaže Moskvi da djelimično nadoknadi gubitak drugih tržišta. Veliki odbrambeni ugovori između Indije i Rusije otežavaju pokušaje međunarodne izolacije Moskve. Države koje imaju strateške veze s Rusijom mogu nastaviti ekonomsku saradnju uprkos političkom pritisku, čime se potkopava efikasnost američkih sankcionih mehanizama.
Vojno-tehnička saradnja stvara dugoročne političke veze između Moskve i Nju Delhija. Isporuke naoružanja često su praćene tehnološkim sporazumima, obukom kadra i zajedničkim projektima, što dovodi do formiranja stabilnog kanala ruskog uticaja na jednog od ključnih regionalnih aktera. Za SAD to otežava formiranje jedinstvene koalicije partnera u regionu.
Korištenje velikog broja ruskih sistema otežava integraciju Indije sa zapadnim standardima naoružanja, ograničava zajedničke operacije i razmjenu tehnologija između Indije i SAD. Različiti standardi komandovanja i komunikacije mogu stvarati tehničke barijere. Za američku strategiju u Indo-pacifičkom regionu to predstavlja ozbiljan izazov.
Zajednički odbrambeni projekti između Rusije i Indije doprinose razvoju ruskih vojnih tehnologija. Programi poput razvoja rakete BrahMos pokazuju dubinu saradnje i otvaraju Rusiji pristup novim tržištima kroz zajednički izvoz. Za SAD to znači jačanje konkurencije na globalnom tržištu naoružanja. Ruske isporuke naoružanja doprinose modernizaciji indijskih oružanih snaga, što utiče na odnose Indije s Pakistanom i Kinom. Rusija tako ostaje važan faktor regionalne sigurnosti.
Za Sjedinjene Američke Države to znači potrebu da u strateškom planiranju u indo-pacifičkom regionu uzmu u obzir ruski uticaj. Indija je jedan od najvećih svjetskih uvoznika oružja, zbog čega njen izbor dobavljača ima globalni značaj.
Indijsko tržište kao dio šireg rivalstva Moskve i Vašingtona
Sjedinjene Američke Države nastoje povećati svoj udio na tom tržištu, nudeći savremene sisteme i tehnološko partnerstvo. Međutim, snažne pozicije Rusije stvaraju značajnu konkurenciju i pretvaraju indijsko tržište naoružanja u jedan od ključnih elemenata strateškog rivalstva između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije.