Oleksandar Levchenko, bivši diplomata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, za “Face.ba” analizira dramatične političke procese u Mađarskoj i moguće rusko uplitanje u izbore. Levchenko upozorava na opasne sigurnosne manipulacije, propagandu i potencijalne inscenirane incidente koji bi mogli promijeniti tok političke budućnosti ove zemlje, ali i šire regije.
U nastavku u cijelosti prenosimo njegovu kolumnu.
U Mađarskoj se uskoro trebaju održati izuzetno napeti parlamentarni izbori. Prvi put nakon šesnaest godina, vladajuća stranka premijera Viktora Orbána našla se pod stvarnom prijetnjom gubitka vlasti. Sociološka istraživanja pokazuju zaostatak „Fidesza“ za glavnom opozicionom snagom – strankom „Tisa“ Petera Magyara – od dvanaest do devetnaest posto. Usljed poštenog glasanja, to poraz Viktora Orbána 12. aprila čini gotovo neizbježnim.
Moskva aktivno pokušava spasiti svog strateškog partnera, angažirajući maksimalno široke resurse – organizacijske, finansijske, poslovne i političke. Prema podacima mađarske opozicije, u Budimpeštu su stigli iskusni ruski politički konsultanti, uključujući stručnjake za specijalne informacijske operacije i utjecaj na izborne procese. Uprkos masovnoj antiukrajinskoj retorici, koju je Orbánov tim učinio jednim od centralnih motiva izborne kampanje, ti napori ne daju očekivani rezultat. Narativ o „ukrajinskom miješanju“ očigledna je manipulacija, namijenjena prikrivanju bezpresedanske prisutnosti ruskih struktura u Budimpešti i zavisnosti Orbánove vlade od Moskve.
Mađarska ostaje jedina zemlja NATO-a i EU koja nije protjerala nijednog ruskog obavještajca nakon velikih špijunskih skandala u Evropi. Štaviše, značajan dio agenata protjeranih iz evropskih prijestolnica prebačen je upravo u Budimpeštu, gdje su nastavili djelovati pod diplomatskim ili poslovnim pokrićem.
Značajnu podršku Orbánu pruža i bivši predsjednik SAD-a, Donald Trump, koji je više puta izjavio da želi ponovo vidjeti Orbána na čelu Mađarske vlade. U Budimpeštu je već stiglo nekoliko američkih političara – uključujući i državnog sekretara – radi otvorene demonstracije podrške, a narednih dana očekuje se i posjeta potpredsjednika SAD-a.
Na preporuke ruskih političkih konsultanata, Orbán pokušava skrenuti pažnju birača s činjenica o vanjskom uplitanju Ruske Federacije, igrajući kartu navodnog „ukrajinskog miješanja“ u izborni proces. Gotovo sav propagandni materijal „Fidesza“ sadrži pozive na suprotstavljanje „ukrajinskom utjecaju“ i upozorenja o riziku uvlačenja Mađarske u rat. Međutim, ni ovaj potez nije donio željeni efekt.
Shvatajući rizik gubitka vlasti, Orbán nastoji stvoriti osnovu za odgađanje izbora. Učiniti to u okviru zakona gotovo je nemoguće – osim uvođenja vanrednog stanja, za što je potreban događaj s jakim odjekom. U tom kontekstu treba posmatrati incident od 5. aprila, koji se dogodio na dan katoličkog i protestantskog Uskrsa.
5. aprila, predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, izjavio je da je otkriven eksploziv na sjeveru Srbije, blizu mađarske granice, nedaleko od gasovoda „Turski tok“, kojim se ruski gas transportuje u Srbiju i Mađarsku. Pronađena su dva ruksaka s četiri kilograma eksplozivne materije. Vučić je zahvalio službama sigurnosti na „sprečavanju velikog terorističkog napada“.
Očekivalo se da će Beograd odmah imenovati krivca i pokušati povezati incident s Ukrajinom. Međutim, to se nije desilo. Naprotiv, šef Vojno-bezbjednosne agencije Srbije, Đuro Jovanić, izjavio je da su tvrdnje o „ukrajinskom eksplozivu“ dezinformacija, da je pronađeni eksploziv američke proizvodnje, ali da to ne znači umiješanost SAD-a, te da operativni podaci ukazuju na moguću diverziju osobe iz migrantskog okruženja s vojnom obukom. Ovakvo uzdržano formuliranje jasno je u kontrastu s očekivanjima Budimpešte.
Prijetnja sabotaže gasovoda, šest dana prije izbora, objektivno ide u korist Orbánu. Incident omogućava prebacivanje pažnje birača s korupcijskih skandala i pogoršanja ekonomske situacije na pitanje „nacionalne sigurnosti“. Brzina širenja informacija preko provladinih mađarskih medija i mreže botova na platformi X ukazuje na unaprijed pripremljenu informacijsku operaciju. Hitna sjednica Savjeta za odbranu i sigurnost Mađarske, kao i raspoređivanje vojske na granici sa Srbijom, stvaraju atmosferu umjetne prijetnje.
Ovakav scenarij podsjeća na taktike ruskih specijalnih službi – uključujući operacije iz 1999. godine koje su omogućile dolazak Vladimira Putina na vlast. Slične provokacije Moskva je koristila i 2006. godine na granici s Gruzijom, kada su eksplozije izazvale energetsku krizu u Tbilisiju.
Rusiji je izuzetno važno da Orbán ostane na vlasti. Tokom posljednjih petnaest godina, Mađarska je bila ključni kanal ruskog utjecaja u EU i NATO-u. Potencijalna provokacija na gasovodu „Balkanski tok“ izgleda kao pokušaj ruskih službi da se direktno umiješaju u izbore i ojačaju poziciju vlasti lojalne Kremlju.
Optužbe protiv Ukrajine nemaju logike. Kijevu je strateški neisplativo da napada energetsku infrastrukturu koja vodi prema EU. Takav incident bi Orbánu dao izgovor da blokira vojnu i finansijsku pomoć Ukrajini.
Bivši premijer Švedske, Carl Bildt, lider mađarske opozicije Peter Magyar i poljski premijer Donald Tusk već su izrazili mišljenje da bi incident mogao biti insceniran s ciljem manipulacije izborima.
Za Ukrajinu je ključno očuvati reputaciju pouzdanog partnera i ne dati Budimpešti nikakav povod za manipulacije. Diverzija na „Turskom toku“ bila bi idealan scenarij za Moskvu i Orbána – jer bi omogućila predstavljanje Ukrajine kao prijetnje evropskoj energetskoj sigurnosti i narušavanje jedinstva EU. Zato je od presudne važnosti da međunarodna pažnja ostane usmjerena na stvarnu prijetnju – rusku agresiju – a ne na potencijalno inscenirane incidente u Srbiji i Mađarskoj.