Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj Oleksandr Levchenko za Face.ba analizira potencijalnu militarizaciju svemira, geopolitičku borbu oko iranskog uranija i povratak američkih sankcija kao dio šire strategije globalnog nadmetanja između velikih sila.
U nastavku u cijelosti donosimo njegovu novu kolumnu.
Prijetnja iz orbite – novi front sukoba
Putin ima za cilj detonirati nuklearno punjenje u svemiru radi uništenja telekomunikacijskih satelita EU i SAD-a. Mediji navode da su SAD zabrinute zbog planova Kremlja da rasporedi nuklearno oružje u svemiru kako bi mogao napasti satelite i izazvati globalni haos. Prema riječima komandanta Svemirske komande SAD-a generala Stephena Whitinga, ako Rusija detonira nuklearnu bojevu glavu u niskoj orbiti (300–1200 milja), to bi onesposobilo do 10 hiljada uređaja, odnosno do 80% svih satelita u svemiru. To ne bi bio samo ogroman udar na vojnu obavještajnu strukturu, već bi moglo uništiti internet, mobilne komunikacije i GPS za veliki dio svijeta, što bi predstavljalo „svemirski Pearl Harbor“.
Hibridni rat i napadi na satelite
Od početka punog ruskog napada na Ukrajinu u februaru 2022. godine, Moskva je pojačala aktivnosti u svemiru, uključujući masovno ometanje satelitskih komunikacija i GPS-a, što već pogađa civilnu avijaciju u Istočnoj i Južnoj Evropi. Obavještajne službe država članica NATO-a ranije su izvještavale da RF razvija novo oružje namijenjeno uništenju sistema „Starlink“, koji Kremlj smatra ozbiljnom prijetnjom sigurnosti Rusije. Konkretno, oružje „zonskog djelovanja“ raspršivalo bi talas visoko gustih fragmenata prema orbitama satelita ključnih za rad sistema „Starlink“. To bi negativno uticalo na evropski telekomunikacijski i navigacijski prostor, stvarajući rizike za kritičnu infrastrukturu, transport i odbrambene sisteme.
Kršenje međunarodnog prava
Svemir se ubrzano pretvara u novi front globalnog sučeljavanja. Namjera Rusije da rasporedi nuklearno oružje u orbiti znači kvalitativni pomak od tradicionalnih oblika odvraćanja prema svemirskoj dimenziji sukoba. Zato zaštita orbitalnih sistema postaje kritično važan element sigurnosti za svaku državu. Osim toga, to je u suprotnosti sa Sporazumom o svemiru iz 1967. godine, koji utvrđuje princip isključivo mirnog korištenja svemira i izričito zabranjuje raspoređivanje nuklearnog oružja i oružja za masovno uništenje u orbiti.
Strateški cilj: globalna nestabilnost
Strateški cilj Moskve jeste stvaranje sistemske nestabilnosti podrivanjem tehnološke osnove savremenog svijeta. Svemir se u tom kontekstu posmatra kao instrument asimetričnog rata koji omogućava nanošenje nesrazmjerno velike štete protivniku. To se uklapa u širu logiku hibridne strategije Kremlja. Upotreba nuklearne bojeve glave u niskoj orbiti mogla bi uništiti većinu satelita, što bi faktički paralizovalo globalne sisteme komunikacije, navigacije i obavještajnog nadzora. Za Evropu bi to značilo ne samo vojne rizike nego i masovni kolaps civilne infrastrukture – od transporta do finansijskih sistema. Takav napad mogao bi izazvati veliku međunarodnu krizu i eskalaciju sukoba između vodećih država.
Svemir kao oružje pritiska
Čak i bez stvarne upotrebe, nuklearno oružje u svemiru već ima funkciju zastrašivanja. Potencijalni haos u orbiti postaje instrument političkog pritiska koji Moskvi omogućava uticaj na odluke zapadnih vlada. Time se proširuje arsenal hibridnih metoda uticaja Kremlja. Kako bi spriječile rat u svemiru, evropske države moraju ubrzati ulaganja u svemirsku sigurnost i pojačati koordinaciju sa saveznicima u NATO-u. Istovremeno, postojeći međunarodno-pravni okvir, posebno Sporazum o svemiru iz 1967. godine, zahtijeva modernizaciju.
Iranski uranij kao nova poluga moći
Paralelno s tim, Moskva se uključila u borbu sa SAD-om za iranski uranij. Mediji navode da Moskva pokušava oko 450 kilograma iranskog uranija obogaćenog do 60% pretvoriti u predmet posebne trgovine, pri čemu pretenduje na ulogu posrednika i faktičkog upravljača tim resursom. Značajan dio tih zaliha nalazi se na objektima koji su već bili pogođeni udarima nakon početka rata 28. februara, pa je riječ o materijalu koji je već postao dio ratnih djelovanja, a ne samo diplomatskih shema.
Geopolitička igra i slabljenje pritiska na Iran
Washington promoviše drugačiji model, prema kojem Teheran ili sam predaje taj uranij ili ga SAD, kako je direktno izjavio ministar odbrane Pete Hegseth, preuzima drugim metodama, odnosno rezultat postiže direktnom prisilom. Povratak Kremlja toj ponudi daje Iranu dodatni prostor za manevrisanje i slabi američki pritisak, otvarajući prostor za odugovlačenje pregovora i trgovinu oko uslova završetka rata. Rusija također podriva legitimitet američkih poteza promovišući tezu o nepostojanju dokaza za stvaranje nuklearnog oružja, dok istovremeno negira vlastito učešće, iako iranska strana govori o vojnoj pomoći iz RF, čime Moskva zadržava uticaj bez direktne odgovornosti.
U takvoj shemi iranski uranij za Moskvu nije predmet rješavanja problema, nego sredstvo pritiska koje SAD-u otežava kontrolu nad konačnim uslovima rata. Ideja o izvozu iranskog uranija nije nova, jer su slični mehanizmi ranije korišteni u nuklearnoj diplomatiji radi smanjenja rizika i stavljanja najosjetljivijih materijala pod vanjsku kontrolu. U tim modelima ključnu ulogu obično su imali IAEA ili multilateralni sporazumi, gdje odgovornost, verifikacija i pristup materijalu nisu bili koncentrisani u rukama jedne države.
Današnja situacija razlikuje se time što se Moskva predstavlja ne samo kao učesnik procesa, nego kao centar skladištenja i kontrole upravo u trenutku kada se dio zaliha već nalazi na pogođenim objektima, pa pitanja transporta, evidencije i provjere postaju još složenija. Iran pritom ne pokazuje spremnost da bezuslovno odustane od nagomilanog uranija, a izjave njegovih predstavnika o vojnoj pomoći iz Rusije pokazuju da između dvije strane i dalje postoji poseban kanal saradnje važan za cijelu shemu.
Iran tako dobija dodatni instrument za pregovore, jer oko 450 kg uranija obogaćenog do 60% nije samo zaliha, već resurs velike političke i sigurnosne težine. Takva količina slabi poziciju SAD-a jer Teheranu daje prostor za trgovinu tamo gdje Washington pokušava nametnuti jednostrane uslove. Činjenica da su nuklearni objekti bili meta udara znači da se dio tog uranija nalazi na oštećenim lokacijama i može biti raspršen. To otežava inventuru, transport i provjeru, te povećava cijenu svake eventualne američke operacije sile ili kontrole.
Javna spremnost Moskve da preuzme iranski uranij daje Teheranu dodatni kanal manevra u pregovorima sa SAD-om. Što uvjerljivije izgleda ruska alternativa, to je Washingtonu teže zadržati model u kojem upravo američki pritisak treba natjerati Iran da prihvati nametnute uslove. Stav SAD-a o spremnosti da preuzme uranij drugim metodama, koji je iznio ministar odbrane Pete Hegseth, pokazuje visok prag eskalacije za Washington. U takvim okolnostima svaka ruska shema izvoza uranija radi protiv SAD-a jer otežava upotrebu sile bez dodatnih političkih posljedica. Koncentracija kontrole nad iranskim uranijem obogaćenim do 60% u rukama jedne države šteti interesima SAD-a, jer pitanje provjere i skladištenja prebacuje iz međunarodnih procedura u sferu političkih dogovora.
Povratak sankcija i nova eskalacija
Uzimajući to u obzir, SAD su obnovile sankcije protiv ruskih naftnih giganata „Lukoil“ i „Rosneft“, ukinuvši privremena olakšanja koja su važila nakon početka blokade Hormuškog moreuza od strane Irana. Iako je Washington dopuštao određene transakcije s ruskom naftom radi obuzdavanja svjetskih cijena, koje su premašile 100 dolara po barelu, neuspjeh mirovnih pregovora SAD-a s Iranom natjerao je administraciju predsjednika Donalda Trumpa da se vrati politici pritiska na RF.
Obnova američkih sankcija protiv ruskih naftnih kompanija pokazuje povratak Washingtona tvrdoj strategiji prema Moskvi. Privremena popuštanja bila su taktički korak radi stabilizacije globalnog tržišta nafte tokom krize u Hormuškom moreuzu, ali promjena sigurnosne situacije primorala je SAD da ponovo daju prioritet geopolitičkim interesima umjesto tržišnim rizicima. Neuspjeh pregovora delegacija SAD-a i Irana u Islamabadu te eskalacija sukoba oko iranskog režima ajatolaha podstakli su SAD da obnove pritisak na Rusiju, što može imati različite posljedice: s jedne strane jačanje ekonomskog udara na energetski sektor RF, a s druge novi talas nestabilnosti na svjetskim tržištima nafte.