Oleksandr Levchenko, bivši ukrajinski ambasador u Hrvatskoj i BiH, za “Face.ba” piše o aktuelnoj situaciji u Ukrajini, potaknutom ruskom agresijom na ovu zemlju. Levchenko se osvrnuo i na posljednje poteze lidera Bjelorusije.
U nastavku u cijelosti donosimo njegovu kolumnu.
Mediji su izvijestili da je, u skladu s ukazom Aleksandra Lukašenka br. 132 od 17. 4. 2026. godine o pozivu rezervnih oficira, u Bjelorusiji započela prikrivena mobilizacija. U potpisanom Lukašenkovom ukazu o pozivu rezervnih oficira u 2026. godini ne radi se o jednostavnoj „planskoj“ kadrovskoj proceduri, već o općoj militarizaciji zemlje, u okviru koje je započela skrivena mobilizacija.
Prema zvaničnoj verziji Minska, vojsci su potrebna „početna oficirska mjesta“ i pouzdana mobilizacijska rezerva. Poziv se odnosi na mlade muškarce, rezervne oficire do 27 godina, koji treba da postanu borbena okosnica vojske koja će se brzo rasporediti u slučaju vojne eskalacije.
Na prvi pogled to izgleda kao standardna birokratska procedura, međutim, pripremom rezervista neće se baviti toliko Minsk koliko Generalštab Ruske Federacije. Bjeloruska vojska već godinama nalazi se u stanju neprekidnih vojnih vježbi pod budnim nadzorom ruskih instruktora, što znači integraciju bjeloruskih jedinica u sistem upravljanja Oružanih snaga Rusije.
Odluka Aleksandra Lukašenka o mobilizaciji potencijalno pretvara bjeloruske vojnike u „topovsko meso“ Kremlja. Rusija, čiji su gubici u ljudstvu u petoj godini invazije na Ukrajinu dostigli neviđene razmjere, hitno treba dodatne ljudske resurse.
Ulazak Bjelorusije u rat dovešće do neizbježnih velikih gubitaka među najobrazovanijim i radno sposobnim dijelom muške populacije zemlje. Aleksandar Lukašenko pretvorio je teritoriju zemlje u odskočnu dasku za ruski psihološki i vojni pritisak, što dodatno povećava rizik uvlačenja Bjelorusa u tuđi sukob kao instrument pritiska Kremlja.
Njegovo javno priznanje na televiziji, obraćajući se narodu, da „ne znam za šta da vas pripremam“, faktička je kapitulacija čovjeka stjeranog u ćošak i duboko uplašenog, koji panično strahuje da ne ponovi sudbinu svojih bivših saveznika: Sadama Huseina, Muamera Gadafija, Slobodana Miloševića i Nikolasa Madura.
Pošto Bjelorusku vojsku de facto kontroliše Generalštab Rusije, rezervni oficiri Bjelorusije uskoro rizikuju da postanu ne branioci domovine, već instrument u Vladimira Putina agresivnom ratu.
Godine 2022. Bjelorusija je već ustupila svoju teritoriju i zračni prostor Rusiji za napad na Kijev. Tada je Ruska vojska uspjela da se približi glavnom gradu Ukrajine već prvog dana rata.
Zvanični Minsk pritom je stalno uvjeravao Kijev da sa teritorije Bjelorusije protiv Ukrajine nikada neće biti izvršen napad ruskih trupa. To je bila potpuna laž.
Tada je sama Bjeloruska vojska ostala po strani, a u nezvaničnim razgovorima bjeloruski zvaničnici samo su „slijegali ramenima“ i tvrdili da ništa nisu mogli učiniti povodom ruskog napada sa njihove teritorije.
Hoće li se Minsk ovoga puta odlučiti na direktno učešće u ratu i otvoriti drugi front protiv Ukrajine?
Postoje određene informacije nezvanične prirode o mogućem državnom udaru u Bjelorusiji 2026. godine. Sve se češće to povezuje s destruktivnim djelovanjem ruskih specijalnih službi, uključujući FSB.
Ruski FSB aktivno priprema teren za konačno gutanje zemlje kroz strukture „Savezne države“, koristeći skrivenu mobilizaciju rezervnih oficira kao jedan od glavnih instrumenata destabilizacije. Mobilizacija, koja se provodi pod izgovorom „planskih obuka“, treba stvoriti kontrolisani haos u kojem bi ruskim kustosima moglo biti lakše sprovesti silni tranzit vlasti.
U isto vrijeme Aleksandar Lukašenko prijeti upotrebom nuklearnog oružja susjednim državama – Poljskoj i baltičkim zemljama. Mediji su izvijestili da je samoproglašeni predsjednik Bjelorusije u intervjuu za RT zaprijetio susjednim državama mogućom upotrebom cjelokupnog naoružanja, uključujući nuklearno oružje, navodno kao odgovor na „agresiju“ protiv njegove zemlje.
Pri tome nije jasno zašto bi iko planirao napad na Bjelorusiju. Naglasio je da Kremlj ne može sebi dozvoliti gubitak Bjelorusije, nazvavši zemlju ključnim strateškim štitom između Rusije i Zapada, te podsjetio na postojanje ruskog vojnog grupisanja u zapadnim regionima Rusije koje je spremno brzo podržati Bjelorusku vojsku.
Lukašenko je također izjavio da Minsk navodno ne planira „napasti“ Poljsku i baltičke zemlje, ali da će, u slučaju agresije protiv sebe, ući u rat zajedno s Rusijom i upotrijebiti „sve što ima“, uključujući nuklearno oružje, ako opstanak zemlje bude ugrožen.
Nije isključeno da Moskva zajedno s Minskom već priprema neku veliku provokaciju kako bi potom optužila susjedne države za izmišljeni čin agresije. Tako je 1939. godine Sovjetski Savez započeo velike borbene operacije protiv Finske, pravdajući se da je navodno mala Finska napala ogromni SSSR.
Nedavno je predsjednik Ukrajine, Volodimir Zelenski, izjavio da se u pograničnom području Bjelorusije grade putevi prema teritoriji Ukrajine i uređuju artiljerijski položaji. Riječ je o mogućem novom pokušaju Moskve da uvuče Bjelorusiju u rat.
S tim u vezi, šef ukrajinske države naložio je da se odgovarajućim komunikacijskim kanalima upozori faktičko rukovodstvo Bjelorusije na odlučnu spremnost Ukrajine da brani svoju zemlju i nezavisnost.
Savremena Bjelorusija pokazuje potpunu političku, ekonomsku i vojnu zavisnost od Ruske Federacije, a samoproglašeni predsjednik Bjelorusije Lukašenko često igra ulogu prenosioca ruskih poruka susjednim državama i zapadnoj publici.
To znači da svaku njegovu izjavu treba posmatrati ne samo kao stav Bjelorusije, već i kao element politike pritiska Kremlja na Ukrajinu i EU. Lukašenko nastoji po svaku cijenu zadržati vlast u Bjelorusiji.
Njegova ratoborna retorika pokušaj je da pokaže kontrolu nad unutrašnjom situacijom i istovremeno dokaže lojalnost Kremlju. Takva pozicija omogućava mu da zadrži podršku Moskve, koja je ključni faktor opstanka njegovog režima.
Svojim izjavama Lukašenko faktički potvrđuje da Bjelorusija nije samostalan akter, već svojevrsni „štit“ Rusije. Za Kremlj zemlja ima kritičan značaj kao odskočna daska u sukobu s EU i NATO-om, kao i logistički centar u ratu protiv Ukrajine.
Takva uloga čini Minsk potpuno zavisnim od Moskve i pretvara ga u instrument realizacije ruskih geopolitičkih interesa.
Razmještanje ruskog nestrateškog nuklearnog oružja na teritoriji Bjelorusije 2023. godine, uključujući desetine bojevih glava, značajno mijenja bezbjednosni balans u Istočnoj Evropi.
Pri tome stvarnu kontrolu nad tim oružjem ne vrši Minsk, već Moskva, što dodatno naglašava odsustvo stvarnog suvereniteta Bjelorusije u oblasti odbrane.
Dodatnu prijetnju Evropi predstavlja i raspoređivanje raketa sposobnih da nose nuklearno oružje, posebno raketa srednjeg dometa tipa „Orešnik“, integrisanih u rusku vojnu infrastrukturu i raketni potencijal.
U slučaju eskalacije Minsk će djelovati kao vojni dodatak Rusije, faktički se pretvarajući u platformu za upotrebu ruske nuklearne sile protiv Evrope, što dodatno povećava rizike za bezbjednost cijelog regiona.
Nuklearne prijetnje Lukašenka imaju prvenstveno psihološki karakter; njihov cilj je povećati nivo straha u državama EU, prije svega u Poljskoj i baltičkim zemljama, uticati na raspoloženje evropskog društva i političke odluke rukovodstava tih zemalja.
Za Evropsku uniju izjave Lukašenka znače rast rizika na istočnom krilu i prijetnju daljoj eskalaciji sukoba. To primorava zvanični Brisel da pojača odbrambene mjere, investira u vojno prisustvo na istočnoj granici i priprema se za scenarije u kojima bi Bjelorusija mogla postati direktni učesnik rata.