Prije 66 miliona godina, džinovski asteroid udario je u Zemlju i izazvao katastrofu koja je dovela do izumiranja dinosaurusa. Na osnovu decenija istraživanja, naučnici su rekonstruisali posljednje trenutke planete kakva je tada bila i objasnili kako je izgledao sudnji dan prahistorijskih gmizavaca.
Zamislite ogromnu ženku tiranosaurusa reksa kako korača kroz četinarsku šumu, njuškajući zrak.
Prepoznaje miris lešine triceratopsa kojim se hranila prethodnog dana. Prilazi, otkida još nekoliko komada mesa, ali joj miris postaje nepodnošljiv.
Spušta se do jezera da utoli žeđ. Mali krokodili i kornjače bježe pred njom, ali ih jedva primjećuje. Ne sluti da joj se približava velika opasnost.
U daljini se pojavljuje blistava svjetlost koja juri ka Zemlji, praćena tihim pucketanjem i slabim vibracijama.
Tiranosaurus ima izuzetno osjetljiv sluh za niske frekvencije, pa ga uznemiravaju potresi koje osjeća u tlu.
Nelagodnost traje samo trenutak. U snažnom bljesku, sve nestaje. Svijet u kojem je živjela zauvijek je promijenjen.
Vatrena kugla i zaglušujući udar
Ova scena odigrala se prije 66 miliona godina, kada je asteroid prečnika oko deset kilometara udario u područje današnjeg Meksički zaljev.
Energija oslobođena pri udaru bila je ekvivalentna snazi deset milijardi atomskih bombi. Danima prije sudara, asteroid se mogao vidjeti kao svijetla „zvijezda“ koja se ne pomjera, jer se kretao pravo ka Zemlji.
U posljednjim sekundama, životinje u blizini doživjele bi kratak svjetlosni i zvučni spektakl. Prvo bi se pojavila zasljepljujuća vatrena kugla čija je svjetlost zagrijavala tlo i stvarala udarne talase.
Potom bi uslijedio snažan zvučni udar, jer se asteroid kretao brže od zvuka. Međutim, prije nego što bi bilo koje biće stiglo reagovati, sve bi već bilo gotovo.
Udar je pokrenuo procese koji su za svega nekoliko sekundi formirali ogroman krater.
Kinetička energija asteroida trenutno se pretvorila u toplotu i seizmičke talase, stvarajući udar koji je istopio i ispario ogromne količine stijena, uključujući i sam asteroid.
Temperatura u epicentru dostigla je više od 9.000 stepeni Celzijusa.
Krater dublji od okeana i megacunamiji
Samo dvadesetak sekundi nakon udara, privremeni krater Čiksulub krater bio je dubok najmanje 30 kilometara, gotovo tri puta dublji od Marijanskog rova, najdublje tačke na Zemlji.
Ivice kratera uzdizale su se više od 20 kilometara, što je znatno više od Mount Everesta.
Ova nestabilna struktura trajala je manje od minute prije nego što je počela da se urušava. Ubrzo se centar kratera podigao, formirajući vrh visok nekoliko kilometara, koji se zatim ponovo obrušio.
Svako ko bi se našao u blizini bio bi trenutno uništen. Ali i na udaljenosti od 2.000 kilometara smrt bi stigla brzo, u vidu toplotnog zračenja i snažnih vjetrova.
Nekoliko minuta nakon udara, vjetrovi su dostigli snagu uragana pete kategorije, ravnajući sve u radijusu od oko 1.500 kilometara.
Temperatura atmosfere u regionu porasla je na više od 200 stepeni Celzijusa, pretvarajući okolinu u užarenu peć.
Pošto je asteroid udario u more, atmosfera je bila ispunjena pregrijanom parom, a pomjerene stijene i voda pokrenule su megacunamije.
Prvi talasi, visoki i do 100 metara, pogodili su obale današnjeg Meksičkog zaljeva, prodirući duboko u kopno. Savremene simulacije pokazuju da su pojedini talasi dostizali i nevjerovatnu visinu od 4,5 kilometara.
Najgore posljedice tek su uslijedile. U atmosferu je izbačeno oko 2.000 gigatona fine prašine, materijala jedanaest puta težeg od Mount Everesta.
U roku od sat vremena oblak prašine i čađi obavio je cijelu planetu i blokirao sunčevu svjetlost. Počela je globalna zima.
Fotosinteza je gotovo u potpunosti prestala i bila je obustavljena skoro dvije godine. Temperature su pale za oko 15 stepeni Celzijusa.
Sumpor iz pogođenih stijena izazvao je kisele kiše, čija je kiselost bila slična onoj u akumulatoru.
Okeani su postali kiseliji, uništavajući morske ekosisteme. Život na Zemlji suočio se s glađu, hladnoćom i izuzetno teškim uslovima za preživljavanje.
Otkriće koje je promijenilo nauku
Dokazi o ovom događaju pojavili su se 1980. godine, kada je tim naučnika, predvođen nobelovcem Luisom Alvarezom, objavio rad o tankom sloju gline širom svijeta s izuzetno visokom koncentracijom iridijuma, metala rijetkog na Zemlji, ali čestog u asteroidima.
Hipoteza o udaru potvrđena je 1991. godine otkrićem zakopanog kratera Čiksulub na poluostrvu Jukatan.
Izumiranje na kraju krede uništilo je oko 75 posto svih vrsta, uključujući sve neleteće dinosauruse.
Međutim, ta katastrofa otvorila je put razvoju sisara, koji su nakon toga preuzeli dominantnu ulogu na planeti.
Iako je asteroid prije 66 miliona godina izazvao globalnu zimu, njegova priča nosi i poruku za današnje vrijeme.
Posljedice udara, naglo zahlađenje i zakiseljavanje okeana, podsjećaju na klimatske promjene koje danas uzrokuje ljudska aktivnost. Bez tog udara, sisari, pa ni primati, možda nikada ne bi dobili svoju priliku.