Na današnji dan, 18. maja 1993. godine, Sarajevo je izgubilo dvoje mladih ljudi čija je ljubav postala jedna od najpotresnijih priča ratne Bosne i Hercegovine. Boško Brkić i Admira Ismić, poznati širom svijeta kao sarajevski Romeo i Julija, ubijeni su na tadašnjem mostu Vrbanja, današnjem Mostu Suade i Olge, pokušavajući napustiti grad pod opsadom.
Njihova priča ni više od tri decenije kasnije nije izblijedjela. Naprotiv, ostala je simbol Sarajeva, simbol ljubavi koja nije pristajala na podjele i simbol tragedije jednog vremena u kojem su granate i snajperi odlučivali o sudbinama običnih ljudi.
Boško, sarajevski Srbin, i Admira, Bošnjakinja, odrasli su u istom gradu, među istim ulicama, kafama, školama i rajom. Upoznali su se još kao tinejdžeri i godinama bili zajedno, vjerujući da njihovu ljubav ne može uništiti ni agresija koja je početkom devedesetih zahvatila Bosnu i Hercegovinu. Međutim, upravo ih je rat zauvijek spojio u tragediji koja je obišla svijet.
Tog 18. maja pokušali su preko mosta preći na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske, nadajući se da će pronaći sigurnost i novi početak daleko od granata i svakodnevnog straha. Nikada nisu stigli na drugu stranu.
Prema svjedočenjima iz tog vremena, prvi hitac pogodio je Boška. Admira, iako ranjena, vratila se prema njemu. U posljednjim trenucima života zagrlila je čovjeka kojeg je voljela. Nedugo zatim i ona je pogođena. Njihova tijela ostala su danima na mostu, jer zbog neprestanog snajperskog djelovanja niko nije mogao prići.
Fotografija njihovih tijela kako nepomično leže jedno uz drugo postala je jedna od najpoznatijih ratnih fotografija iz Sarajeva. Snimio ju je američki fotoreporter Mark H. Milstein, a slika je obišla naslovnice svjetskih medija i postala trajno svjedočanstvo brutalnosti opsade Sarajeva.
Priču o Bošku i Admiri dodatno je svijetu približio legendarni Reutersov reporter Kurt Schork, koji je o njima napisao emotivnu reportažu. Upravo zahvaljujući toj priči, svjetska javnost je u opsadi Sarajeva vidjela ne samo ratne linije i statistike, nego sudbine mladih ljudi kojima je oduzeta budućnost.
Njihova ljubav često je poređena sa Shakespeareovim Romeom i Julijom, ali mnogi će reći da je sarajevska priča bila još bolnija jer nije pripadala književnosti, nego stvarnom životu. Boško i Admira nisu bili likovi iz tragedije — bili su dvoje mladih ljudi koji su sanjali običan život, stan, porodicu i mir.
Tokom godina njihova priča inspirisala je brojne umjetnike širom svijeta. O njima su snimani dokumentarni i igrani filmovi, pisane knjige, reportaže i pjesme. Posebno mjesto zauzima pjesma grupe Zabranjeno pušenje iz 2013. godine, posvećena njihovoj ljubavi i tragediji. Umjetnik Safet Zec kroz svoju izložbu “Zagrljaji” također je evocirao bol i emociju njihove sudbine.
Iako je prije nekoliko godina najavljeno podizanje spomenika Bošku i Admiri u Sarajevu, taj projekat nikada nije realizovan. Mnogi smatraju da grad koji ih i danas pamti zaslužuje trajno mjesto sjećanja na dvoje mladih ljudi koji su postali simbol jednog vremena.
Njihova tijela su nakon rata prenesena na sarajevsko groblje Lav, gdje danas počivaju zajedno — baš kao što su zajedno proveli posljednje trenutke života.
Priča o Bošku i Admiri ostala je mnogo više od ratne hronike. Ona je podsjetnik da su u najtežim vremenima postojali ljudi koji su vjerovali u ljubav jače od mržnje, u bliskost jaču od podjela i u čovječnost usred rata koji je pokušavao uništiti sve ono što je Sarajevo nekada bilo.