Ruska Federacija izvela je u noći 2. juna 2026. godine jedan od najmasovnijih kombinovanih vazdušnih udara od početka sveobuhvatne agresije na Ukrajinu. Napad je izveden upotrebom stotina udarnih bespilotnih letjelica, kao i raketa različitih tipova lansiranih iz vazduha, sa mora i sa kopna. Glavni cilj bio je Kijev, dok su istovremeno napadnuti Dnjipro, Harkiv, Zaporožje i druge ukrajinske regije.
Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za „Face.ba“ analizira najnoviji ruski masovni napad na Ukrajinu, upozoravajući da razmjeri udara pokazuju odsustvo stvarne spremnosti Kremlja za mirno rješavanje rata te da se pregovarački proces sve više koristi kao instrument političkog i psihološkog pritiska.
Ukupno je protivnik upotrijebio 729 sredstava vazdušnog napada, uključujući 73 rakete različitih tipova: osam protivbrodskih hipersoničnih raketa 3M22 „Cirkon“, 33 balističke rakete „Iskander-M“, 27 krstarećih raketa H-101 i pet krstarećih raketa „Kalibr“. Osim toga, zabilježeno je lansiranje 656 udarnih bespilotnih letjelica različitih tipova. Prema podacima dostupnim do jutra 2. juna, u različitim regijama Ukrajine evidentirano je 105 ranjenih i 14 poginulih osoba.
Masovni udari na Kijev, Dnjipro, Harkiv, Sumi, Zaporožje i druge gradove još jednom pokazuju odsustvo stvarne spremnosti Kremlja za mirno rješavanje rata. Kombinacija široko rasprostranjenog vojnog terora nad civilnim stanovništvom i deklarativne diplomatske retorike ukazuje na korištenje pregovaračkog procesa kao instrumenta političkog i psihološkog pritiska na Ukrajinu. Levchenko naglašava da noćni napad potvrđuje kako izjave Moskve o zainteresovanosti za mirovni proces nisu praćene nikakvim praktičnim koracima ka deeskalaciji. Naprotiv, Rusija nastavlja povećavati razmjere vazdušnog terora, šireći geografiju udara na velike ukrajinske gradove i uzrokujući nove žrtve među civilnim stanovništvom.
Ponovljeni masovni udar na Kijev nakon napada od 24. maja 2026. godine pokazuje da njegov cilj nije samo gađanje pojedinačnih vojnih objekata. Očigledna je namjera Kremlja, ističe Levchenko, da vrši sistematski psihološki pritisak na glavni grad Ukrajine kao politički, administrativni, informativni i simbolički centar ukrajinskog otpora.
“Napadi na civilnu infrastrukturu imaju za cilj destabilizaciju psihološkog stanja stanovništva, stvaranje atmosfere stalne opasnosti i izazivanje društvenog zamora od rata” navodi Levchenko.
Levchenko ističe da su namjerni udari na stambene četvrti, medicinske i dječije ustanove, kao i objekte civilne infrastrukture, usmjereni na narušavanje uslova normalnog života stanovništva. Istovremeno, takva strategija, tvrdi, samo jača društvenu svijest da bilo kakvi ustupci agresoru ne garantuju sigurnost, već podstiču dalju eskalaciju. Uništenje i oštećenje objekata u centralnim dijelovima Kijeva također opovrgava ruske tvrdnje da se navodno gađaju isključivo vojni ciljevi.
Pogađanje stambenih zgrada, medicinskih ustanova, dječijih objekata i drugih civilnih ciljeva ukazuje na sistemski karakter napada na gradsku infrastrukturu. Posljedice ovih djelovanja uključuju brojne civilne žrtve, ranjavanja građana i značajna razaranja stambenog fonda. Veliki broj poginulih i ranjenih u Kijevu, Dnjipru i Harkivu, među kojima ima i djece, potvrđuje svjesnu upotrebu taktike terora nad civilnim stanovništvom od strane Rusije.
Upotreba krstarećih i balističkih raketa, kao i udarnih bespilotnih letjelica protiv gusto naseljenih gradova tokom noći, objektivno povećava rizik od masovnih ljudskih gubitaka i otežava rad spasilačkih i medicinskih službi. S obzirom na prirodu ciljeva i okolnosti napada, Levchenko smatra da ove radnje imaju obilježja teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava i zahtijevaju odgovarajuću međunarodnopravnu ocjenu.
Usporavanje napredovanja ruskih snaga na pojedinim dijelovima fronta sve više podstiče Kremlj da nedostatak strateških uspjeha na bojnom polju nadoknadi pojačanim vazdušnim terorom nad pozadinskim regijama Ukrajine. Masovni udari na Kijev i druge gradove usmjereni su kako na zastrašivanje ukrajinskog stanovništva, tako i na stvaranje propagandnog efekta za unutrašnju rusku publiku.
Levchenko navodi da granatiranje civilne infrastrukture predstavlja reakciju na nemogućnost postizanja odlučujućeg preokreta na frontu, kao i na efikasne ukrajinske udare na vojnu logistiku, skladišta municije i objekte ruske energetske infrastrukture. Umjesto deeskalacije, Moskva sve više usmjerava napore na uništavanje uslova života u ukrajinskoj pozadini, što ukazuje na ograničene mogućnosti ostvarivanja postavljenih ciljeva isključivo vojnim sredstvima.
Posljednji napad također još jednom potvrđuje kritičnu važnost daljeg jačanja ukrajinskog sistema protivvazdušne i protivraketne odbrane. Za efikasnu zaštitu stanovništva i objekata civilne infrastrukture neophodno je povećati isporuke savremenih sistema PVO i PRO, uključujući Patriot, SAMP/T, NASAMS i IRIS-T. Poseban značaj ima osiguravanje dodatnih zaliha raketa za sisteme Patriot, koji ostaju među rijetkim sredstvima sposobnim za efikasno presretanje balističkih i hipersoničnih raketa.
Aktivna upotreba upravo takvog naoružanja od strane Rusije pokazuje njenu namjeru da maksimalno iskoristi postojeća ograničenja ukrajinske protivraketne odbrane radi nanošenja velikih razaranja i gubitaka među civilnim stanovništvom.
Raketno-dronovski udari na ukrajinske gradove također potvrđuju potrebu za daljim jačanjem međunarodnog sankcionog pritiska na Rusku Federaciju. Ruski vojno-industrijski kompleks nastavlja funkcionisati zahvaljujući prihodima od izvoza energenata, uvozu kritično važnih tehnoloških komponenti i korištenju mehanizama zaobilaženja sankcija preko trećih zemalja.
Levchenko zaključuje da bi nove restriktivne mjere trebale biti usmjerene prvenstveno na prekid finansijskih, logističkih i tehnoloških kanala koji omogućavaju proizvodnju raketnog naoružanja i udarnih bespilotnih letjelica.
Ogromna većina udara na civilnu infrastrukturu Ukrajine nosi obilježja ratnih zločina u skladu s normama međunarodnog humanitarnog prava. Sve činjenice o razaranjima, civilnim žrtvama i napadima na nevojne objekte dokumentuju ukrajinske i međunarodne institucije. Odgovornost za ove postupke mora biti utvrđena kroz mehanizme međunarodne pravde, a odgovorna lica izvedena pred sud zbog počinjenih zločina.