Iran istovremeno vodi dva rata, i to nisu odvojeni sukobi, već dva lica istog. Prvi je vojni rat koji se trenutno odvija u zraku i širom industrijskog srca zemlje. Drugi se već pokreće istim tim udarima, ali će postati u potpunosti vidljiv i istinski će se osjetiti tek nakon što oružje utihne. To je rat posljedica – ekonomskog kolapsa, društvenih napetosti i političkih obračuna koje uništenje ostavlja za sobom. Iran bi mogao preživjeti prvi. Drugi će biti duži i teži i upravo on bi mogao odlučiti o sudbini sistema.
Prvi rat: Opsada
Iran trenutno vodi odbrambeni rat. Sudeći prema izjavama SAD-a i Izraela te prema onome što se pojavilo u otvorenim izvorima, kampanja se od prvog dana vodi s ciljem promjene režima. Koliko se može razaznati, radna pretpostavka bila je da će se sistem sam od sebe raspasti ako se cjelokupnom vodstvu, uključujući i Khameneija, „odsiječe glava“.
Ovo nije bila improvizirana ideja, a njeni tragovi mogu se pratiti mnogo prije trenutnog sukoba. Eyal Zamir je, prije nego što je postao načelnik izraelskog Generalštaba, iznio veliki dio temeljne logike u radu „Suprotstavljanje iranskoj regionalnoj strategiji“, koji je napisao za Washingtonski institut 2022. godine. Tada je definirao Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) kao iransko težište, tvrdeći da bi se režim raspao iznutra ako bi se to središte napalo, te je pozvao na eskalaciju koja bi uključivala ciljane operacije protiv komandne strukture IRGC-a. Čini se da su napadi tokom dvanaestodnevnog rata i nakon njega blisko slijedili ovaj obrazac, direktno pogađajući IRGC, prekidajući njegov lanac komandovanja i prorjeđujući njegove više činove.
Međutim, čini se da je ta računica počivala na fundamentalnoj grešci. Problem nije bio samo nerazumijevanje šiitske političke kulture već i nerazumijevanje načina na koji je Islamska Republika institucionalizirala tu kulturu kao mehanizam otpornosti režima. Uloga koju su Kerbela i mučeništvo odigrali kao kohezivni faktor koji drži sistem na okupu, izgleda da je ostala neprimijećena. U šiitskoj političkoj kulturi smrt u sukobu s jačim protivnikom ne tumači se kao poraz, već kao izvor legitimiteta, a tokom četiri decenije Islamska Republika utkala je ovaj narativ u svoje institucije, komemoracije i obrazovni sistem.
Masovna mobilizacija koja je uslijedila nakon ubistva Qassema Soleimanija 2020. godine trebala je poslužiti kao upozorenje. Čini se da su napadi na terenu postigli nešto slično, pretvorivši pale komandante i ciljano vodstvo u nove heroje. Simbolika isprepletena oko Khameneija i narativ o mučeništvu ojačali su upravo onaj sistem za koji se očekivalo da će se srušiti, umjesto da ubrzaju njegov pad, piše Daily Sabah.
Neuspjeh da se kulturološka inteligencija postavi u centar planiranja postao je tako jedan od glavnih razloga zbog kojih se vojna nadmoć nije pretvorila u politički ishod. Koncept koji je ovdje primijenjen jeste sistemska paraliza, logika koja nadilazi klasičnu doktrinu Johna Wardena i uključuje hibridne elemente poput pokušaja korištenja javnog gnjeva kao multiplikatora sile. Međutim, činjenica da su SAD ušle u rat bez jasno definiranog strateškog cilja učinila je situaciju još složenijom. Doktrina je primijenjena na terenu, ali ni u jednoj fazi nije postalo jasno šta je zapravo krajnji cilj ili kakvo je političko rješenje trebalo uslijediti nakon bombardovanja.
Najjednostavnije rečeno, SAD i Izrael opkolili su tvrđavu. Ako tvrđava ne padne, smatra se da je odbrambena strana pobijedila u ratu. Budući da je postalo jasno da se promjena režima neće postići zračnim napadima, u trenutku kada SAD povuku svoje brodove iz regije Iran će, najvjerovatnije, proglasiti pobjedu.
Osim toga, čak i najmanji ustupak koji bi Iran mogao postići u pitanjima poput statusa Hormuškog moreuza, zamrznute imovine ili ublažavanja sankcija predstavljao bi dobitak jer bi time dobio nešto što nije posjedovao prije rata. U jednačini u kojoj je strateški cilj promjena režima, ali je ishod pregovarački sto, pojavljuje se zamka taktičke pobjede. Superiornost na ratištu ne pretvara se u strateški uspjeh za pregovaračkim stolom. Ukratko, Iran ima velike šanse da pobijedi u prvom ratu.
Drugi rat: Ruševine
Uistinu težak rat, drugi po redu, počinje upravo u ovom trenutku i to je onaj u kojem je Iran daleko manje spreman za pobjedu. Teška ekonomska i društvena kriza koja se očekuje nakon uništenja infrastrukture nosi sa sobom izglede ozbiljne političke krize i ponovne mobilizacije ulica.
Vrijedi podsjetiti da osjećaj jedinstva koji je stvorio dvanaestodnevni rat nije spriječio da se ratni račun pretvori u proteste krajem decembra, kada su trgovci na teheranskom bazaru zatvorili svoje radnje zbog pada rijala, nakon čega su se protesti brzo proširili širom zemlje. Budući da je današnje uništenje daleko većih razmjera, prateći rizik raste u jednakoj mjeri.
Čini se da je iransko vodstvo toga svjesno. Pokušavaju svaki ustupak koji mogu izvući, uključujući i status Hormuškog moreuza, pretvoriti u resurse potrebne za obnovu zemlje. Teheran je već signalizirao da očekuje odštetu i iznio ideju o finansiranju obnove putem nameta na promet koji prolazi kroz moreuz.
S obzirom na to da su mu potrebna značajna sredstva, malo je vjerovatno da će se jednostavno odreći kontrole nad Hormuzom. Međutim, čak i ako se novac pronađe, sanacija štete u sjeni sankcija bit će izuzetno teška. Kritične komponente, industrijski inputi i rezervni dijelovi ne mogu se brzo nabaviti, a mnogi od njih ne mogu se nabaviti bez pristupa zapadnim dobavljačima.
Koliko pokazuju otvoreni izvori, šteta je ogromna. Iranski petrohemijski pogoni, fabrike željeza i čelika, proizvodnja aluminija, postrojenja za preradu nafte i plina, skladišta goriva, pa čak i željeznice, mostovi i luke pretrpjeli su veliku štetu.
Službene procjene govore o ratnim troškovima od stotina milijardi dolara, a Centralna banka Irana navodno je upozorila da bi obnova mogla trajati više od jedne decenije, uz inflaciju koja bi mogla znatno premašiti sadašnje nivoe ako se nastavi nedostatak industrijskih sirovina. Zamjena tih kapaciteta neće biti ni brza ni jeftina.
Ako američki predsjednik Donald Trump ostvari svoju više puta odgađanu prijetnju i napadne iransku elektroenergetsku infrastrukturu, situacija bi se dodatno pogoršala. Napad na elektrane i mrežu koja održava civilni život imao bi ozbiljne praktične posljedice i bio bi u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom, koje zabranjuje napade na objekte neophodne za opstanak civilnog stanovništva.
Pravi test za Iran neće započeti neuspjehom pada tvrđave, već nakon što se opsada prekine. Drugi rat bit će duži i daleko odlučniji od prvog, zaključuje Daily Sabah.