Hadžifejzović: „Edin Avdić, za oni koji znaju, nije otkrovenje u ovom poslu komentatora, ali ono što je uradio prenoseći utakmice Reprezentacije Bosne i Hercegovine u košarci na Evropskom prvenstvu je bilo nevjerojatno profesionalno, vrlo emotivno, vrlo kreativno, novo, svježe i sa jednom količinom, nevjerojatnom količinom podataka koju je uspio da iznese u takoj brzoj igri. Poštovani gledaoci, šta hoćemo da kažemo ovim? Da ova država ima ovu dvojicu momaka, Marjana i Edina, i da uopšte nije bitno na kojoj i za koju televiziju rade. Bitno je s kojom emocijom, s kojom vjerom, s kojom snagom, energijom navijaju i vole svoju državu.“
Avdić: „Ja sam nekako ranije u Bosni, radeći na državnoj televiziji, smatrao da treba da dobijem šansu. Nije se poklopilo. Otišao sam u Beograd, a onda su me iz Beograda zvali da se vratim ovdje, da radim reprezentaciju. Generalno mislim da sam uradio jedan dobar posao.“
Mijajlović: „Edin je najbolji košarkaški komentator. Ne na prostoru bivšeg Jugoslavije, nego u Evropi. Ja učim košarku kad slušam njega. Mislim da postoji sto kilometara do sljedećeg komentatora kad je u pitanju košarka.“
Hadžifejzović: „I sad da objasnimo gledaocima: šta je to kad ti radiš, kad si profesionalac i kada emocija izlazi?“
Avdić: „Kada smo igrali protiv Litvanije, plakao sam tri puta. Meni nikad nije sramota da iskažem svoje osjećanje. Čitav život nosim srce na dlanu. Plakao sam tri puta i znam da sam u pet ujutro na telefonu opet gledao utakmicu. Toliko mi je teško. Plakao sam zato što su nam izmigoljili iz ruke. Imali smo ih, udarili smo i najjačim udarcem koji smo imali i to naše najbolje nije bilo dovoljno dobro. Zato mi je teško bilo. Idealan je scenarij bio. Ja sam sve vrijeme i govorio da treba da održimo egal. Mislim, svako ko malo intenzivnije prati košarku zna to. Mi nismo ekipa koja protiv tima kalibra Litvanije može da vodi deset razlike na poluvremenu i da to popravi na dvadeset. Mi smo imali idealan scenarij. Egal do sredine četvrte četvrtine i onda neka serija, trenutak ludila. Mirza Teletović je dar za svakog komentatora koji voli košarku. Upravo zbog ovog njegovog ludila. Kada je trojka sa devet-deset metara, to je nešto što ja volim da kažem. Iz svlačionice, iz parkinga… to su još neke kolege koristile.”
Hadžifejzović: “Koja dama koju si spominjao je svratila tamo?”
Avdić: „Natalie iz Francuske. Slabo priča engleski jezik. Imali smo zaista burnu svađu. I ona je u jednom trenutku otimala diktafone, telefone okolo novinarima. Ja sam joj rekao da mi nije jasno kao osoba koja radi u košarci da nema trunku fleksibilnosti da pusti deset sekundi i da se uzme izjava u trenutku jedne važne pobjede. Ona je rekla da će nam oduzme sve akreditacije i to ja sam rekao: ‘Nema nikakvih problema, uzmi sve.’ Onda se sutradan popravila i došla je prije utakmice s Litvanijom, rekla neku izreku na francuskom koju ja stvarno ne mogu da ponovim, nisam toliko vješt u francuskom jeziku, ali otprilike značenje: ‘Želim vam svu sreću svijeta večeras i vama i vašoj reprezentaciji.'“
Avdić: „Nikada mi se u životu nije desilo da privatizujem prijenos. To nikada ne bih mogao da uradim. Teren je najvažniji; igrači su najvažniji. Volim da skrenem pažnju na ono što se dešava na terenu, kakva se akcija gradi, za koga, kako protivnik igra odbranu. Mislim da to ljude interesuje u datom trenutku.Kad su naši poeni u pitanju, tu nemam nikakvu granicu, stvarno. Ja, realno, imam neki problem sa FIBA organizacijom, tako da mi se često dese ti neki izleti i lamenti o suđenju, ali mislim da je to sa pokrićem, kada su sudije i generalno FIBA organizacija u pitanju, jer to je, vjerujem, najgora organizacija u svim kolektivnim sportovima.”
Avdić: „Još jedna stvar: ako gledamo staru Jugoslaviju, prijenose košarkaških utakmica, to je bilo ispod svake kritike. Ja tako to gledam. Mislim da su prijenosi – govorim o košarci, ne pratim toliko fudbal i ostale sportove da bih tu mogao da dajem neke ocjene, ali prijenosi košarkaških utakmica, recimo, od 1995. naovamo su mnogo kvalitetniji nego što su bili u ono zlatno vrijeme naše košarke, kada su tu prenosili ljudi, koji, realno govoreći, nisu znali pravila ove igre. To su velika imena: Boris Mutić, Dragan Nikitović, Slavko Cvitković… ovo ja ih sve redom imenujem, ali njihovo znanje o košarci, nakon trideset godina rada tih prijenosa, bilo ispodprosječno, da ne kažem, gotovo nepostojeće. Tek kada je se Slobodan Ošarenac pojavio… on je bio prvi komentator na državnim televizijama na prostoru bivše Jugoslavije koji je znao pravila košarkaške igre i to mogu sad da potpišem… gdje god hoćete.“
CIJELI RAZGOVOR POGLEDAJTE U VIDEOPRILOGU.