Alnes Alić nikada nije upoznao svog oca. Kada je Ramo Alić ubijen u genocidu u Srebrenici, imao je manje od godinu dana. Danas, 31 godinu kasnije, stoji pored njegovog tabuta, neutješan, ispraćajući oca kojeg nikada nije imao priliku zagrliti.
Ramo Alić imao je samo trideset godina kada je ubijen u genocidu nad Bošnjacima u julu 1995. godine. Njegovi posmrtni ostaci danas će konačno biti ukopani u Memorijalnom centru “Potočari”.
“Tijelo nije kompletno. Posljednje kosti pronađene su 2014. godine. Od tada više nije pronađeno ništa. Čekali smo sve ove godine, ali novih pronalazaka nije bilo. Odlučili smo ukopati ono što je pronađeno, da se smiri i on, ali i mi. Da ova djeca zajedno sa mnom imaju mjesto gdje će doći, proučiti Fatihu i znati gdje je”, kroz suze priča Alnes Alić.
Dok govori, uz njega stoje supruga i troje djece. Najmlađa djevojčica, još u pelenama, briše ocu suze, u prizoru koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
“Trebalo mi je mnogo vremena da donesem ovu odluku. Ovo je naš prvi i posljednji susret. Imao sam manje od godinu dana kada je ubijen. Majka čuva samo jednu njegovu fotografiju. To je jedina uspomena koju imamo na njega”, kaže Alnes.
Ramo Alić ubijen je u Bratuncu 1995. godine. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2001. godine iz masovne grobnice Glogova. Od porodice se rastao još krajem 1994. godine, a nakon pada Srebrenice 11. jula postao je jedna od hiljada žrtava genocida.
Posebnu težinu za Alnesa nosi i njegovo ime.
“Ime Alnes dao mi je rahmetli otac. Ne znam zašto je izabrao baš to ime jer nikada nisam imao priliku da ga pitam. On ga je odabrao i to je još jedna uspomena koju mi je ostavio”, rekao je Alnes Alić.
Njegova priča jedna je od hiljada koje svjedoče da genocid nije odnio samo živote već je generacijama ostavio prazninu koju ništa ne može ispuniti. Danas, dok spušta tabut svog oca u kabur, Alnes ga prvi put susreće – i ujedno posljednji put ispraća.