Fotografije nastale na mezarju ne prikazuju samo obilježavanje godišnjice. One svjedoče o boli koja traje već 31 godinu.
Na njima su zabilježeni trenuci duboke tuge – majke koje kroz suze skrivaju lice, porodice okupljene uz mezare svojih najmilijih, dove koje se u tišini uče između redova bijelih nišana i pogledi koji govore više od bilo koje riječi.
Svaki nišan nosi jedno ime, jedan prekinuti život i jednu porodicu koja ni danas nije pronašla potpuni mir. Za mnoge je dolazak u Potočare više od komemoracije – to je susret s onima koje nikada nisu prestali voljeti i žaliti.
Posebno potresne fotografije prikazuju trenutke kada članovi porodica, sami ili zajedno, uče Fatihu, spuštaju pogled prema mezarima i u tišini proživljavaju sjećanja koja vrijeme nije uspjelo izbrisati. Na licima okupljenih vidi se ista tuga koja se iz godine u godinu vraća svakog 11. jula.
Među bijelim nišanima odjekuje tišina ispunjena dovama, sjećanjem i porukom da žrtve genocida nikada ne smiju biti zaboravljene.
Potočari danas nisu samo mjesto sjećanja. Oni su trajni podsjetnik na jednu od najvećih tragedija u modernoj evropskoj historiji i opomena da se istina mora čuvati, a kultura sjećanja prenositi budućim generacijama.
Dok porodice i dalje oplakuju svoje najmilije, cijeli svijet još jednom je pozvan da zastane, oda počast nevinim žrtvama i potvrdi da je njegovanje istine i sjećanja zajednička odgovornost svih nas.
DA SE VIŠE NIKAD I NIKOME NE PONOVI SREBRENICA!