“Nikada se nismo sreli, ali godinama sam te tražila.” Tim riječima obratila se Nejra Bašić dječaku čije je ime prvi put vidjela 2015. godine na bijelom balonu u Den Haagu, tokom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici.
Tada nije znala ko je Lutvo. Znala je samo ime ispisano na balonu – Lutvo Malagić, 1979. godište, šesnaest godina. Nije znala da će to ime godinama nositi u sebi i da će je potraga za njim dovesti do priče o porodici čiji su članovi gotovo svi ubijeni.
Godinama je tražila njegovo ime na spiskovima žrtava i u Memorijalnom centru Potočari. Tražila je jedno ime, a pronašla cijelu tragediju jedne porodice.
Njeno pismo prenosimo u cjelosti:
“Lutvo,
ne znam kako da ti se obratim, a da to bude dovoljno.
Moje ime je Nejra.
Nikada se nismo sreli.
Nisam iz tvog vremena, niti iz tvoje kuće – porodice.
Ali 2015. godine u Den Haagu, na obilježavanju genocida u Srebrenici, u ruke mi je dat bijeli balon.
Na njemu je pisalo tvoje ime: Lutvo Malagić, 1979. šesnaest godina.
Tada nisam znala ko si. Ali kao da je trebalo tako biti, da bih kasnije, tražeći tebe na listama žrtava i u Potočarima, saznala mnogo više nego što sam tada mogla razumjeti. Godinama sam te tražila. Mislila sam da tražim tebe, a pronašla sam cijelu jednu porodicu. Saznala sam da su 1992. godine u Osmačama ubijeni tvoja mama Redžija, tvoja nana Hasiba i tvoja dva mala brata – Nazif, koji je imao 11 godina, i Mevludin, koji je imao samo 8 godina. Tada je, Lutvo, već počelo gašenje cijele tvoje porodice. Saznala sam da ste 1995. godine ubijeni ti, tvoj brat Namir, koji je imao 18 godina, i vaš otac Ibrahim.
I tada sam shvatila da nije nestalo jedno ime. Nego jedna cijela porodica.
Da nije ostala nijedna grana tvog porodičnog stabla.
Ove godine, Lutvo, krenula sam na Marš mira Nezuk–Potočari 2026. godine sa KES Condor Sanski Most. Nisam išla sama. Uz mene je bio KES Condor Sanski Most, a najveća snaga bila mi je moja porodica.
Prije devet mjeseci doživjela sam moždani udar i još sam u oporavku. Bilo je dana kada nisam znala hoću li moći prehodati ovaj put. Ali upravo mi je pomisao da hodam prema tebi davalo snagu da ustanem, da vježbam i da ne odustanem. Kao da je taj put morao biti nastavljen. I svaki korak koji sam napravila na Maršu, Lutvo, bio je za vas. Kada je bilo teško, pomislila bih na vas. Tada bi svaki naredni korak postao lakši. Nijedan nije bio samo moj. Svaki je bio težak, ali i važan. Kao da hodam kroz nešto što je davno prekinuto, ali nikada nije zaboravljeno.
I sada sam došla. Došla sam u Potočare.
Došla sam do tvog mezara.
Stojim ovdje pred tobom, Lutvo.
I prvi put nakon svih tih godina više te ne tražim.
Našla sam te. Proučila sam Fatihu za tebe i tvoju porodicu. I u sebi izgovorila ono što sam godinama nosila: Da nisi bio samo ime na balonu. Da nisi bio zaboravljen. Da si bio dijete, brat, sin i unuk. Da si pripadao jednoj porodici koja je nestala zajedno.
Ako ikada neko ovo pročita, neka zna: Postojala je porodica Malagić iz sela Osmače kod Srebrenice. Imali su svoju kuću. Svoj mir. Svoje snove. Danas ih više nema. Svi su ubijeni. Ali njihova imena neće nestati dok god ih neko izgovara.
Jedan bijeli balon s imenom Lutve Malagića pronašao je mene 2015. godine u Den Haagu. Ove godine ja sam pronašla njega.”
Nejra Bašić
KES Condor Sanski Most
Marš mira Nezuk–Potočari 2026.
