U polufinalu Svjetskog nogometnog prvenstva koje se održava u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku snage će odmjeriti Argentina i Engleska, a iza “običnog” susreta stoji izrazito burna prošlost između ove dvije države.
Dok će zvijezde kao Lionel Messi, Harry Kane, Julian Alvarez, Jude Bellingham i mnogi drugi voditi bitku na nogometnom terenu, u ne tako davnoj historiji su se vodile istinske borbe, a životom su ih platile stotine Argentinaca i Britanaca.
Sve je počelo od propalog dogovora
Odnosi Argentine i Velike Britanije pa samim tim i Engleske, započeli su još 1960-ih godina, kada su Ujedinjene nacije željele da se riješi problem Falklandskih otoka, arhipelaga koji se nalazi 13.000 kilometara od Velike Britanije, ali koji je pod upravom Londona.
Tenzije, a i kasniji rat, mogli su biti izbjegnuti već na samom početku. Ubrzo nakon zahtjeva UN-a da se riješi ovaj spor, britanski ured za vanjske poslove je pripremio prijenos kontrole nad otocima Buenos Airesu, smatrajući ovo pitanje preprekom za trgovinske dogovore Velike Britanije i južnoameričkih zemalja.
Međutim, do dogovora nije došlo. Citirajući mještane otoka koji su tražili da ostanu pod kontrolom Velike Britanije, pojedini parlamentarci su lobirali da se prijedlog ureda za vanjske poslove povuče i da se nastavi uprava Falklandskim otocima.
Pregovori su se nastavili, ali su pozicije ostale iste. Mještani otoka su odbijali povezivanje s Argentinom, dok Buenos Aires nije odustajao od potraživanja otoka. Britanski političari koji su zagovarali postepeni prijenos kontrole Argentini dobijali su žestoke odgovore mještana pa se situacija samo komplikovala vremenom.
Vojna hunta došla na vlast pa krenula u invaziju
U isto vrijeme dok su trajali pregovori, u Argentini je dolazilo do značajne promjene vlasti. Već 1976. godine je na vlast došla vojna hunta koju su vodili generali Jorge Rafael Videla, Emilio Eduardo Massera i Orlando Ramon Agosti.
Pet godina kasnije, na vlast dolaze novi lideri, odnosno Leopoldo Galtieri, Basilio Lami Dozo i Jorge Anaya. Upravo posljednji od njih je zagovarao da se Falklandski otoci preuzmu silom, argumentirajući da London neće reagovati.
Slušajući Anayinu argumentaciju, argentinska hunta je 2. aprila 1982. godine krenula u invaziju otoka, nadajući se da će sve biti završeno kroz nekoliko sedmica i da neće biti odgovora iz Velike Britanije, kao i da će osvajanje otoka biti “smirenje” za stanovnike nezadovoljne stanjem u ovoj državi.
Ipak, britanska premijerka Margaret Thatcher odgovorila je slanjem velike pomorske i vojne ekspedicije kako bi vratila kontrolu nad otocima.
Uslijedila je pomorska blokada otoka, a zatim i intenzivne borbe koje su se vodile na moru, na kopnu i u zraku. Iako su argentinske snage iskoristile udaljenost Falklandskih otoka od Velike Britanije i zauzele značajan dio teritorija u prvim danima rata, britanske snage su uskoro stigle i uspjele se oduprijeti invaziji.
Britanske snage iskrcale su se na Istočni Falkland u maju i postupno napredovale prema glavnom gradu Stanleyju, zauzimajući ključne uzvisine nakon teških borbi. Argentinski zapovjednik na otocima je 14. juna, odnosno nešto više od tri mjeseca nakon početka sukoba, potpisao predaju, čime je rat okončan britanskom pobjedom.
Cijena rata bile su stotine života vojnika na obje strane. U sukobu je poginulo 649 argentinskih vojnika, 255 britanskih pripadnika oružanih snaga, a u borbama je ubijeno i troje civila.
Rat je završio, ali sukob je još tinjao
Iako je rat stao 1982. godine, tenzije su se nastavile. Argentinci i nakon poraza nisu odustali od pretenzija na Falklandske otoke, a sukob se preselio i na druge terene, među kojima je bio i nogometni.
Na Svjetskom prvenstvu održanom 1986. godine u Meksiku, u četvrtfinalu su se susreli Argentina i Engleska, a duhovi Falklandskog sukoba su i dalje pratili obje države.
Prije utakmice su se navijači reprezentacija sukobili u Mexico Cityju, a sam susret bio je obilježen jednom kontroverzom koja će ostati vječno zapamćena u historiji Svjetskih prvenstava, ali i odnosa Argentine i Engleske.
Naime, šest minuta nakon početka drugog poluvremena defanzivac Engleske Steve Hodge nije dobro reagovao, a u borbu za loptu u zraku su krenuli njegov golman Peter Shilton i argentinska superzvijezda Diego Maradona.
Uslijedio je trenutak koji je označen kao “Božija ruka”. Maradona je “nadoknadio” to što je 20 centimetara niži od Shiltona i lijevom rukom gurnuo loptu iza leđa Shiltona, koji je odmah signalizirao da je argentinski genije koristio ruke da postigne pogodak.
Bez obzira na Shiltona i druge engleske igrače, sudija Ali Ben Nasser iz Tunisa je tvrdio da nije vidio igranje rukom, a pogodak je proglašen validnim. Četiri minute kasnije je Maradona postigao potpuno drugačiji pogodak, gdje je predriblao četiri engleska nogometaša i postigao pogodak koji je još poznat i kao “gol stoljeća”, a Engleska je do kraja još uspjela ublažiti poraz pogotkom Garyja Linekera.
Maradona je nakon utakmice dao izjavu kojom je potvrdio da je u mislima argentinskih igrača itekako bio sukob koji se desio četiri godine ranije.
“Iako smo rekli da nogomet nema veze s ovim ratom, znali smo da su ubili mnogo argentinskih mladića tamo. Ubili su ih kao male ptice. Ovo smatrajte osvetom”, rekao je Maradona.
Diplomatski odnosi su uskoro uspostavljeni, ali su tenzije vidljive i danas
Tri godine nakon Maradoninog showa u Meksiku, a sedam godina nakon krvavog sukoba na Falklandskim otocima, Argentina i Velika Britanija su ponovo uspostavile diplomatske odnose Madridskim sporazumom iz 1989. godine.
Od tada su odnosi diskutabilni. Argentinski i britanski zvaničnici su razmijenjivali posjete, ali je pitanje Falklandskih otoka, barem u očima Buenos Airesa, ostalo neriješeno.
Na otocima je 2013. godine održan i referendum, gdje je više od 99 posto osoba glasalo da otoci ostanu pod upravom Londona. Ipak, ove rezultate nikada nisu priznali u Argentini, koja i dalje ističe svoje pravo da vlada otocima.
Svaka prilika za susret Engleske i Argentine, bilo u diplomatskom ili sportskom smislu, sa sobom nosi i teret neriješenih pitanja i stotina žrtava prijašnjeg rata.
Na teren stadiona u Atlanti će istrčati neke od najvećih zvijezda svjetskog nogometa kojima svakako ne nedostaje motiva u tome da se bore za plasman u finale Svjetskog prvenstva. Ipak, svakako da će dodatni motiv biti i činjenica da je ovo novo poglavlje u višedecenijskom sukobu koji se vodio i na nogometnom terenu.